->  Foto 2009 -> 22.11.2009.: Udruga veterana 4.gbr u Vukovaru >>> opis

UDRUGA VETERANA 4.GBR U VUKOVARU 17.-18.XI. 2009.

FOTOGRAFIJE POSJETA VUKOVARU OVDJE

U spomen na 18. studenoga 1991. godine, kad je nakon tromjesečne opsade slomljena obrana Vukovara, Hrvatski sabor proglasio je 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Ovogodišnji program obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, održao se pod geslom "Vukovar je jučer, danas i sutra". Pored višednevnih popratnih događanja, glavni dio bio je kolona sjećanja koja je krenula iz dvorišta vukovarske Opće bolnice zatim gradskim ulicama do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, gdje su državna i druga izaslanstva, među kojima i iz svih županija položili vijence i zapalili svijeće nakon čega je održana sveta misa koju je predvodio Požeški biskup mons. Antun Škvorčević. Agresija na Vukovar je započela 25. kolovoza a završila 18. studenog 1991. slomom obrane grada.

Iako sam mnogo puta čitao i na gledao na TV ili u tiskanim medijima prizore iz ratnog Vukovara drugačije je kad se nađete na licu mjesta posebno na mjestima stratišta vukovarskih branitelja i civila. Današnji Vukovar drugačiji je od onih apokaliptičkih slika koje smo gledali tijekom stradanja grada a na više mjesta ostale su ruševine i ožiljci. Iako se grad obnavlja, to nije na razini koja bi trebala biti. Nema onog predratnog sjaja nekadašnjeg Vukovara, rane u duši kod mnogih vukovaraca ne zarastaju. Čini se kao da je ovo neki drugi svijet, nema one vedrine kakvu možete sresti u drugim našim gradovima.

Udruga veterana IV.brigade, podružnice za Dubrovačko-neretvansku županiju, jedan od ciljeva imala je i odlazak u Vukovar gdje većina naših članova nije bila. Kako je na Dan sjećanja 18.studenog u gradu velika gužva, a zbog protokola nije moguće taj dan autobusom krstariti gradom to smo se zaputili dan prije da obiđemo sva značajnija mjesta. Nas 50, među kojima i desetak iz naše župe, pošlo je iz Metkovića u jednom autobusu a sa sobom smo ponijeli i donaciju mandarina, oko dvije tone koliko smo mogli utovariti u autobus. Išli smo najkraćom rutom, preko BiH i nakon osmosatne vožnje, ujutro 17.studenog stigli u Vukovar. Tu nas je dočekao naš nekadašnji suborac Željko koji nam je bio vodič ova dva dana.

Prvo mjesto našeg posjeta bila je masovna grobnica Ovčara, nekadašnja farma VUPIKa smještena 5 kilometara jugoistočno od grada. Taj kompleks čini spomen dom Ovčara, tj. hangar u kojemu su ranjenici i osoblje bolnice bili dva dana (18. - 20.11.1995.) zatočeni i mučeni prije nego što su odvezeni na mjesto pogubljenja. Novinar Siniša Glavašević također je ubijen na Ovčari, no on je odveden iz bolnice (odakle je izvještavao) 19.11.1995. i istog dana ubijen. U hangaru je bilo 264 osobe, od čega je troje umrlo ubrzo pri dolasku u hangar. U masovnoj grobnici koja se nalazi nekoliko stotina metara dalje je eshumirano 201 tijelo, a ubijeno na tom mjestu je 200 osoba. Razlog ovoj nejednakosti jest jedna trudnica koja je bila u 8 mjesecu trudnoće. Nakon što je ubijena, dijete je izvađeno iz utrobe i ubijeno a nađeno je u masovnoj grobnici dva metra dalje od majke. Još jedan pun autobus ljudi nedostaje. Gdje su ubijeni ili odvezeni, za sada, se ne zna. Ovčara je najveća masovna grobnica u poslijeratnoj Europi, koju karakterizira činjenica da su nasilno zatočene osobe zajedno dovedene, ubijene vatrenim oružjem i na istom mjestu su tijela nabacana jedno preko drugog u za to pripremljen rov i pokrivena zemljom.

U blizini masovne grobnice zatekli smo Petra Janjića-Tromblona, vukovarskog borca koji je zarobljen i nekoliko mjeseci proveo u srpskim logorima. Pored jame u koju su, do eshumacije, bili ukopani pobijeni branitelji zapalili smo svijeće a Janjić nas je potom upoznao sa stravičnim ratnim događanjima na tom mjestu. Desetak metara dalje, na uzvisini nalazi se spomenik, rad kipara Slavomira Drinkovića. Otkriven je 29. prosinca 1998.g. Na sivom obelisku u čijem je gornjem dijelu uklesana golubica mira piše: “U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz Vukovarske bolnice pogubljenih u velikosrpskoj agresiji na Repuliku Hrvatsku.” Potom se vraćamo u autobus i vozimo natrag do spomen doma. Tu se u mraku, na pripremljenom izložbenom prostoru nastalom iz dijela hangara, na zidovima pojavljuju slike ubijenih žrtava koje su prošle kroz logor. Na zidovima je 261 fotografija, a među njima su 192 identificirane od ukupno 200 žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice. Najmlađoj je 16 godina, a najstarija žrtva imala je 72 godine. Dvije žrtve bile su žene, od kojih jedna trudnica. U podu Spomen doma nalaze se  čahure, na sredini prostorije  u podu nalazi se pužno postavljena betonska spiralna staza koja vodi prema dnu, u koji kao da ulaze u vir imena 261 žrtve.  U stropu, gdje je ostavljen dio stare konstrukcije VUPIK-ova hangara za poljoprivredne strojeve, iznad spirale svijetli 261 zvjezdica, po jedna za svaku žrtvu. Uz zidove, u podu nalazi se uzak kanal koji je osvijetljen i prekriven staklom, na slami koja je po dnu kanala nalaze se predmeti koji su ostali iza žrtava. To su predmeti koji su s tijelima ubijenih hrvatskih branitelja i civila, pronađeni u masovnoj grobnici. Da su pogubljeni ranjenici i bolesnici, svjedoče i njihove pronađene stvari šipke fiksatori, krunice….Uređenje Spomen doma Ovčara financirao je grad Zagreb, a otvoren je 20. studenog 2006. godine.

Put nastavljamo povratkom u Vukovar do udruge „Paloma“ koja skrbi za starije osobe, invalide i hendikepirane osobe. Dočekala nas je ravnateljica Ljiljana Škorić kojoj smo predali donaciju od nekoliko stotina kilograma neretvanskih mandarina. Prostorije udruge nalaze se u iznajmljenoj trošnoj kući koja vapi za uređenjem i koju štićenici sami uređuju.

Naša slijedeća stanica je dječiji vrtić Vukovar gdje su nas dočekala vesela dječica na čelu sa ravnateljicom Dubravkom Sabo. Dječiji vrtić pohađa oko 600 mališana  na pet lokacija. Predali smo i njima donaciju mandarina. Tu smo se zadržali u razgovoru s ravnateljicom i osobljem te malim vrtićanima koji su nam na odlasku zajednički otpjevali pjesmu.

Zatim krećemo prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata koje se nalazi na istočnom prilazu gradu, južno od ceste prema Sotinu i Iloku i gdje smo zapalili svijeće. Kod centralnog spomenika dočekao nas je ravnatelj Gabrijel Kujundžić koji nas je upoznao s povijesti i značenju memorijalnog groblja. Tijekom Domovinskog rata, zbog svoga položaja Novo groblje je bilo izloženo neprijateljskim napadima, zbog čega su na njemu vrlo rano prestala pokapanja. Nakon okupacije Vukovara, neprijateljska vojska sakupila je posmrtne ostatke osoba koje su na različite načine stradale tijekom napada na Vukovar. Izvršena je i djelomična ekshumacija kao npr. na lokaciji Stadion. Za ovu se grobnicu kaže se da je nastala asanacijom terena, što znači da su tu pokopani posmrtni ostaci osoba koje su poginule na različitim mjestima i privremeno sahranjeni na drugim lokacijama, a tek poslije prenešeni u ovu grobnicu. Na Novom groblju je najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. Memorijalno groblje, odnosno Novo groblje podijeljeno je na tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih invalida Domovinskoga rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskoga rata. Svi pokopani u Alejama okrenuti su prema središtu groblja na kojem se nalaze grobovi, generala Blage Zadre, legendarnoga zapovjednika Trpinjske ceste, kao i njegova zamjenika, umirovljenoga pukovnika Marka Babića, tako da svi branitelji gledaju prema svojim zapovjednicima. U središtu se nalazi i Spomen obilježje visoko četiri metra, u obliku otvorenoga križa od patinirane bronce čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini spomenika upaljen je vječni plamen kao znak besmrtnosti svih koji su na tom mjestu pronašli svoje posljednje počivalište. Na suprotnoj strani Aleja, za vrijeme okupacije nalazila se masovna grobnica iz koje je, nakon ekshumacije 938 tijela 1998. godine, isto obilježeno s 938 bijelih mramornih križeva.

            Po povratku prema gradu kratko smo zastali kod simbola grada vodotornja gdje smo obavili skupno fotografiranje a onda pješice produžili do nekoliko sotina metara udaljenog pastoralnog centra svetog Bone koji je sagrađen u sklopu franjevačkog samostana i crkve sv. Filipa i Jakova na obali Dunava, razrušenih u srpskoj agresiji. Dočekao nas je gvardijan fra Gordan Propadalo koji nas je upoznao s povijesti ovog samostana i stradanjima tijekom Domovinskog rata. Na zamolbu franjevca Josipa Jankovića, papa Benedikt XIV dopustio je da se tijelo sv. Bone preveze u Vukovar. Preko Pečuha i Osijeka tijelo sveca bilo je dovezeno u Vukovar 24. lipnja 1754. i izloženo u crkvi sv. Filipa i Jakova, sve do napada JNA na Vukovar u jesen 1991. godine. Franjevci su tada tijelo sveca sklonili u kriptu crkve. Tijekom okupacije Vukovara četnici su 1995. godine spalili tijelo svetog Bone, a sačuvani su ostali tek dijelovi ruke. Sveti Bono zaštitnik je grada Vukovara a bio je rimski vojnik, i nakon što je postao kršćaninom pogubljen je u rimskim tamnicama 260. godine poslije Krista. Četnici su isplanirali minirati i crkvu zašto su izdubili u zidovima crkve 25 rupa u koje su namjeravali postaviti eksploziv za miniranje. O tome je saznao američki general koji je trebao provesti mirnu reintegraciju Jacques Klein koji je potom postavio stražu i spriječio miniranje. Crkva još nije u potpinosti obnovljena a svoj doprinos obnovi dali su i veterani prikupivši na licu mjesta novčani iznos koji su predali gvardijanu uz donaciju stotinjak kilograma mandarina. Od gvardijana smo za udrugu dobili na poklon knjigu „Vukovarski franjevci u domovinskom ratu“.

            Zatim smo se zaputili do autobusnog kolodvora u centru i pješice do velikog spomen križa na ušću Vuke u Dunav gdje smo zapalili svijeće. Nakon šetnje gradom i ručka, krenuli smo do Trpinjske ceste do spomen obilježja generalu Blagi Zadri na mjestu pogibije. U blizini je postavljen tenk T-84 sa spomen pločom na kojoj je uklesano: "GROBLJE TENKOVA" u spomen svim braniteljima Trpinjske ceste koji su svojim životom i dijelom 1991. godine trajno obilježili obranu Vukovara. Vukovar 16 listopada 2004. godine“. Trpinjska cesta poznatija je kao groblje tenkova. Ulica kojom je nadirao neprijatelj sa svojim oklopno-mehaniziranim snagama i gdje su branitelji uništili oko 150 tenkova.

            U sumrak polazimo za Bilje, mjesto u Baranji uz poznatiji Kopački rit, 5 kilometara od Osijeka. Bilje je općina sa 5500 stanovnika. Kako smo stigli po mraku nismo imali što razgledati. U restoranu Citadela imali smo zajedničku večeru a potom smo krenuli na počinak. Smješteni smo bili u kućama koje iznajmljuju članovi Agroturističke zadruge Bilje plus na čelu sa Marijom Stipetić pionirem turizma u tom kraju, (Crvendać.) što može biti primjer i našim župljanima da porade na smještajnim turističkim kapacitetima jer imaju idealne uvjete otvaranjem muzeja Narone koji privlači brojne turiste. Od domaćina smo ugodno i toplo primljeni a smještaj je bio odličan i povoljan. Ujutro, nakon doručka svraćamo u dječiji vrtić „Grlica“ Bilje koji je osnovan nakon mirne reintegracije podunavlja 1.listopada 1999.godine. i koji pohađa oko stotinu djece u matičnoj ustanovi Bilje te područnim odjeljenjima u Lugu, Vardarcu i Kopačevu. Dočekala nas je ravnateljica Zvjezdana Radetić kojoj smo predali donaciju mandarina za male vrtićane. Na poklon smo dobili uokvirenu fotografiju sa motivom Baranjskog pejzaža pod snijegom.

Produžavamo dalje do Borova naselja gdje se iskrcajemo iz autobusa koji ostaje na tom mjestu a mi ulazimo u gradske autobuse koji nas voze do bolnice u Vukovaru.  U 10 sati na platou ispred bolnice održan je kratki program nakon čega je krenula kolona sjećanja ulicama grada do memorijalnog groblja. U podrumskom prostoru vukovarske Opće bolnice otvoren je muzejski prostor „Mjesto sjećanja-vukovarska bolnica 1991“. Kroz vukovarsku bolnicu tijekom agresije na Vukovar prošlo je 3.470 ranjenika, a obavljeno je oko 2.500 operacija. Dva dana nakon sloma obrane grada, 20. studenog 1991., iz bolnice je odvedena najmanje 261 osoba od kojih je 200 ubijeno na Ovčari dok se za ostalima još uvijek traga. Najmlađi ranjenik imao je 6,5 mjeseci, a najstariji 88 godina. Nakon dva sata hodnje, u koloni u kojoj je bilo oko 30 tisuća ljudi stigli smo na Memorijalno groblje. Po završetku službenog programa i svete mise krenuli smo autobusima natrag do grada gdje je u bivšoj vojarni 204.vukovarske brigade, danas Muzej Domovinskog rata, bio ručak. U vojarni su izloženi brojni eksponati naoružanja iz Domovinskog rata: razna topnička oruđa, od minobacača do haubica, oklopna vozila, VBR-ovi, desantni brod HRM i zrakoplov MIG 21 bis, što je posebno bilo zanimljivo djeci koja su pohodila ovaj muzej.

Nakon šetnje gradom krećemo na povratak kući. Kako je u tijeku bila kvalifikacijska utakmica za odlazak na SP u nogometu, cesta kroz BiH bila je gotovo prazna a na tom putu prošli smo i pokraj stadiona u Zenici gdje se tada odvijao nogometni susret BiH-Portugal.

Ovim pohodom Vukovaru svi smo zadovoljni i vjerujemo da će mo ponoviti i iduće godine. Udruga je uz pomoć sponzora (Županija, općina Konavle, Kula Norinska, Zažablje i Slivno) osigurala dio troškova prijevoza autobusom a ostale dvodnevne troškove boravka u Vukovaru snosili su sami članovi. Svijeće nam je donirala Udruga tjelesnih invalida "Prijatelj" iz Metkovića.

BM

FOTOGRAFIJE POSJETA VUKOVARU OVDJE