Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

 

 

->  List župe -> Broj 6 >>> Moj Križni put

 

Moj  križni put

           

Rodio sam se na Dragoviji 22.07.1924. godine, od oca Petra Volarevića zvanog "Ćirko" i majke Anice r. Talajić, rodom sa Novih Sela. Na krštenju mi dadoše ime Ivan. Možda mi dadoše ime u čast zaštitnika Dragovije sv. Ivana Krstitelja. Bilo nas je devetero braće i sestara. Sedam braće i dvije sestre. Pošao sam u vojsku u domobrane  o1. o5. 1944. godine. U vojsku me pozvalo redovno. To znači,  da sam išao na poziv u vojsku, a ne dragovoljno. Pošao sam u Sisak.  Odatle su me za par dana opremili u Nizozemsku u Groningen. Tu sam završio regrutsku obuku. Odatle su nas poslali na Baltik, Sjeverno more. Sa Baltika su nas poslali u studenome 1944. godine u Trst. Tu sam bio dva mjeseca. Iz Trsta su me poslali u Zagreb pri Ministarstvo oružanih snaga. Bio sam u Posadnoj bojni. To će reći, da nismo išli u rat nego smo bili straža pri ministarstvu. Tu sam bio stražar do 07. svibnja 1945. godine. Djelatnici Ministarstva obrane su kao i drugi pobjegli iz Zagreba sa vozilima, a mi smo ostali sami, prepušteni sami sebi, bez zapovjedništva. Mi vojnici nismo znali ni kamo ćemo, ni s kime ćemo. Da spasim glavu ja  sam se pridružio ustaškoj bojni Frane Sudara. Krenuli smo pješice za Sloveniju. Put je bio težak. Bilo je i borbe. Kod Zidanog Mosta su nas pričekali partizani i napali nas. Vikali su nam: "Majku vam hrvatsku, ne ćete proći da su vam željezni zubi." Borba je s partizanima trajala jedno pola sata. Tu smo partizane naprosto rastjerali i pošli smo naprijed prema Bleiburgu. Do Bleiburga nitko nas više nije napadao. Kad smo došli blizu Bleiburga tu smo stali. Na bleiburškom polju je bilo veliko mnoštvo vojske. Nadlijetali su nas neki crni zrakoplovi. Letjeli su tako nisko, da su nam kape letjele sa glava. Naši oficiri su nas popisali. Rekli su, da to moraju predati svojoj višoj vlasti. Naše oficire su pozvali u jedan obližnji dvorac na pregovore sa partizanima. Partizani su naredili, da dignemo bijele zastave. Ako zastava nemamo, da svučemo košulje sa sebe i košulje na štap dignemo. Podrugljivo su nam govorili, da nam košulje i tako više ne će trebati. Tu je nastala velika pometnja. Niti znaš s kime ćeš, niti kako ćeš, a ni kuda ćeš. Tu sam se sastao sa svojim župljanima: Jozom Sutonom, Jurom Markotom,  Ivanom Volarevićem i još jednim Volarevićem iz Pruda, te sa Matom Bebićem i Mićom Marevićem sa Dragovije. Tu  smo se sastali, zapalili cigaretu  i mislili smo, da se više nikada ne ćemo sastati  ni vidjeti. Mrak se primakao. Partizani su se među nas umiješali. Mi smo oružje već prije odložili. Jedan partizan je u vojno teretno auto ukrcavao svoj vod partizana. Ja sam se nekako ukrcao s njima i prevezli su me u Maribor, a ovi moji mještani su svi ostali kod Bleiburga i u jutro su ih partizani sve pobili. Tako se dogodilo ono čega smo se u večer bojali, da se više ne ćemo vidjeti.  Nisu ih ni pretresali ni popisivali.

            U Mariboru sam ostao četiri dana. Tu su me svukli i sve su mi odnijeli.  Partizan koji me skinuo, dao mi je svoje raspale hlače. Ali baš raspale na sve strane i natjerao me silom da ih obučem na sebe. Bile su pune ušiju i gnjida. Imao sam novčanik i 8oo njemačkih maraka. Odnio mi ih je i utjerao mi pištolj u usta radi tih maraka. Svoj postupak je pravdao time, da sam ja te marke nekome ukrao. To je bila moja redovna plaća.  Za hranu se ne brine nitko. Jednoga jutra me strpaše s drugima u teretne  vagone. U vagone su nas doslovno nabijali. Stalo nas je u vagon 260. Zatvorili su prozore i vrata i doveli u Prečko u Zagreb. U mome vagonu ih se šest ugušilo. Nas su u Prečkome istjerali iz vagona kao stoku. Mrtve su nekamo odnijeli, a nas su počeli raspoređivati. Dali su nam jesti kašu od griza, a začinili su je motornim uljem. Tko god je tu kašu pojeo, otrovao se i tu je umro. Ja sam osjetio da je to otrovano i nisam htio jesti. I mnogi drugi, iako pregladnjeli, nisu htjeli jesti. Tako sam tu ostao živ.

            U Prečkome su nas raspoređivali u kolone. Sad je tek počela prava nevolja. Kolone su opremali u raznim pravcima. Tjerali su nas kao stoku bez ikakva cilja od mjesta do mjesta. Moja kolona iz Prečkoga je pošla, čini  mi se,  prvoga lipnja. Ne mogu se sada točno sjetiti svakoga datuma, jer tada nisam mislio koji je dan, nego kao ću preživjeti do sutra. Nije me interesiralo ni u koje smo mjesto došli, jer smo ubrzo po postupcima naših čuvara shvatili, da oni nas zapravo žele sve poubijati. Stražari su jahali na konjima i svaki dan su se mijenjali. Svako jutro su bili drugi, svježi i odmorni, a mi smo išli pješice bez hrane, bez vode, goli i bosi. Ako je netko počeo zaostajati, stražari su mu govorili neka on samo pričeka. Iza kolone idu bolnička kola, oni će ga pokupiti. A svaki put kad bi netko zaostao čuo se rafal. Znali smo, da su ga ubili. Ili bi ga odmah tu pred nama ubili, a prvoj susjednoj kući bi naredili, da mrtvaca pokopaju. Nije važno gdje, samo neka mrtvaci ne leže uz cestu. Valjda da se čim prije prikrije zločin.     To naše pješačenje od mjesta do mjesta bez ikakva cilja i reda trajalo je gotovo puna dva mjeseca.

              Sjećam se, da smo prolazili kroz: Karlovac, Lipik, Pakrac, Bjelovar , Kutinu, Vraždin, Križevce, Požegu, Slatinu, Ivanić Grad, Donji Miholjac, Voćin...

            U Voćinu su  Srbi dali Mati Iliću otrovano mlijeko. On je odmah pao. Shvatili smo, da je nešto otrovno stavljeno u mlijeko. Zgrabili smo ga i okrenuli naopačke da povrati mlijeko i otrov. Tako smo ga spasili. Već smo imali iskustva. Naime, kad bismo prolazili kroz hrvatska sela, stanovništvo je već znalo da će naići kolona hrvatskih zarobljenika, pa bi žene pripremile kruha i ono što su imale, pa bi nam uz put stavljale ili ako su vidjeli da ih naši stražari ne vide, bacale su među nas u kolonu. Ako je bio neki stražar blizu nije se smjelo izaći iz kolone i uzeti hranu, jer bi u njega odmah pucao. Tako mi je u Slatini ostala jedna lijepa uspomena i na jednu ženu iz našega mjesta, na Maru Volarević ud. Ante. Ona je inače rodom bila iz Otrića. Kao djevojka se prezivala Zloić. U Slatinu je išla u kolonizaciju. Mi smo naime u Slatini prespavali.  U jutro je došla pitati ima li itko među nama iz njezina kraja, iz okolice Metkovića. Stražari joj nisu dali ni blizu zarobljenika. Ona, iako sama siromašna, htjela nam je donijeti malo hrane. Kad je čula, da nas ima i iz Vida, čuli smo kako na stražare viče: «Đavo vas odnio, ne date da im dadem kruha i pure, a vama sam morala kokoši klati i kuhati». Nije se dala smesti nego je otišla u komandu grada i tamo je vikala, ali je dobila dozvolu, da nam može donijeti hrane. Skuhala je veliki lonac pure i napekla u peći krumpira pod korom i donijela nam. U normalnim uvjetima, ono što je ona donijela, ne bi moglo za jedan obrok pojesti trideset ljudi, a mi smo to sve na brzinu pojeli.

            A kad smo prolazili kroz srpska sela, nije bilo neprilika koje nam nisu radili. Dapače su nas pozivali, da se svratimo u njihovu kuću uzet hrane. Dok nismo te trikove shvatili mnogi su dobili po glavi i leđima čime bi ih god dohvatili.  Zato su nas u svoje kuće i pozivali, da nas prebiju, a ne da nam dadu hrane.

            U Križevcima je jedan partizan Baru Plećaša udario nožicama od puškomitraljeza među lopatice. On je pao. Mi smo ga nosili oko tri kilometra samo da ostane živ, jer  smo znali, ako ostane kraj puta, sigurno će ga ubiti. Svoga kolegu smo nosili da ga ne ubiju.

            U svakom mjestu gdje smo trebali prenoćiti bila bi iskopana jedna rupa za WC. Noćivanje je bilo redovito na livadama. Nad rupom je bila samo jedna greda. Dosta ih je sa grede palo u rupu gdje  bi se i ugušili. Nitko nikoga nije mogao izvući, jer smo svi bili tako slabi da nismo mogli čovjeka izvući. Ja sam imao 48 kilograma.

            Tim našim Križnim putem         toliko je bilo mučenja i zlostavljanja, da ja to ne mogu sada sve opisati. Ja mogu samo nešto malo ispričati. Kad bih želio opisati sve, morao bih napisati veliku knjigu.

            U Lipiku su nas gonili trčećim korakom 6 kilometara. Kad smo došli na neku ledinu pitaju nas: Znate li vi zašto ste trčali? Vidite li  ove križeve i ovo groblje? Ovo ste vi  sve pobili. Tu su nam donijeli u nekoj kanti večeru. Jedan naš, Petar Talajić p. Andrije, pošao je da vidi što je u kanti. Partizan ga je tako udario nogom sa strane, da je ostao bez zraka. On je pao u nesvijest i počeo se koturati niz strminu na kojoj smo stajali. Ja sam ga zaustavio, jer ako se primakne kraju livade ubit će ga stražari. Za nikim oni nisu trčali ni vikali nego su odmah pucali i na mjestu ubijali.

            U Požegi sam našao brata Matu i  Ivana Marušića zvanoga »Dimida». Ni jedan se nije mogao dići na noge od gladi. Najprije sam našao Ivana Marušića. Dao sam mu komad kruha. Dok je jeo taj komad kruha bilo ga je žalosno gledat kako ga jede. Najprije je sa sebe skinuo jaketu i stavio je preko koljena. Gledao sam ga pitajući se zašto to čini. Najednom mi je bilo jasno. On je stavio jaketu preko koljena da mu ne bi koja mrvica kruha propala. Kad bi mu se koja mrvica odlomila, a toga je bilo dosta, jer je kruh bio potpuno suh, najprije bi pojeo tu mrvicu, a onda bi nastavio jesti što mu je još preostalo.    Kad je pojeo onda mi je rekao, da mi je i brat tu negdje.  Išao sam tražiti brata i našao sam ga. Dao sam i njemu kruha. Imao sam mu odakle dati, jer su nas putem kroz hrvatska sela, kako sam već rekao, žene kolikogod su mogle snabdijevale hranom. U jednom selu blizu Donjeg Miholjca uspio sam utrčati u jednu kuću. Tu mi je žena napunila pun ruksak kruha i slanine. Tako sam imao još malo zalihe hrane. Kad sam iz te kuće izlazio vani na ulicu, partizan me čekao na dvorišnim vratima sa kolcem u ruci. Vidio sam da me čeka.  Pokušao sam pobjeći preko ograde. On me dostigao i udario kolcem. Srećom sam uspio izmaknuti glavu pa me dohvatio samo preko ramena. Da je uspio kako je želio bio bi mi glavu na mjestu razmrskao. Utrčao sam u kolonu, a on je za mnom pucao. Na žalost pucajući u mene ubio je desetak mojih kolega, ali njemu to nije bilo žao.

            U Bjelovaru gdje smo trebali prenoćiti, sjedili smo na betonu:  ja , moj brat Mate i Mate Bukovac. Razgovarali smo što se kod nas u Vidu sada u polju radi. Među nama je  jedan bio obučen u domobransku odjeću. Mislili smo da je domobran. Kad je naišao partizanski oficir on se skočio i raportirao mu, da smo mi iz Vida i da smo iz lovačkih pušaka pucali u partizane. On se s njim sporazumio na svoj način odakle je i u kojoj je četi partizanskoj bio. Shvatili smo, da je on zapravo među nama bio špijun. Taj partizanski komesar ga  je tako nagradio, da je meni oduzeo šatorsko krilo i dao ga njemu. U jutro se išlo dalje. Nitko nije brojio tko fali. Tko je ostao mrtav, ostao je.

            U Kutini su cijelu noć dolazili po nas, hvatali za ruke i odvlačili na silu  u obližnji šumarak. Tamo se stalno čula pucnjava. Znali smo, da sve koje odvedu u šumarku ubijaju. Mene su partizani dva puta hvatali za ruke , ali bi im se ja istrgnuo i pobjegao u noć među preostale zarobljenike. Nismo mogli pobjeći iz tog kruga, jer su okolo sve bili stražari, nego bih pobjegao među ostale zarobljenike. Nisu oni tražili onoga tko im se izmakao. Uostalom njih i nije bila briga tko im je iz ruku pobjegao, nego im je samo bilo stalo do toga da nekoga odvedu na strijeljanje.

            U Ivanić-Gradu kad smo došli na konak, a prenoćište je obično bivalo na sajmištima ili na livadama, moj glas je poznao neki partizanski vodnik. Došao je k meni,  izveo me iz žice i odveo u blagovalište gdje su oni večeravali. Dao mi je večeru i donio mi je vina. U to je došao je njegov komesar i pita njega:

            -Tko je ovoga čovjeka doveo ovdje?-

            -Ja, druže kapetane! – odgovorio je vodnik.

            - Zašto?- pitao je oficir.

            -Ja ovoga čovjeka poznam. Nije zaslužio, da se ovako pati i da bude u koloni križnog puta. Zaslužio je da ga mi primimo u našu jedinicu – reče taj vodnik.

            -Kakono ti beše  ime?- upita mene partizanski komesar.

            -Ivan! – odgovorih.

            -Da si Jovan mogao bi u našu jedinicu, ali Ivan ne može! –odgovori komesar.

            - Ja sam Ivan, a ne Jovan! – odgovorih, a on će vodniku: "Vodi ga u žicu, odakle si ga i doveo!" Vodniku je bilo žao. Htio me braniti, ali sam mu ja rekao neka on čuva sebe, neka sebi ne naškodi.

            Zašto me partizanski vodnik pokušao braniti?-Kad smo bježali iz Zagreba prema Austriji,  kod Zidanog Mosta su nas, kako sam već rekao, dočekali  partizani.  Za samo pola sata borbe mi smo ih  razjurili. Njega sam našao sakrivena u jednoj rupi sa četiri partizanke i još jednim partizanom. Ja sam došao nad rupu sa strojnicom u rukama i prstom na obaraču. Nisam ih htio ubiti, nego sam im rekao: «Ja vas neću dirati, ali ne dirajte ni vi nas. Lezite i šutite.» I taj partizanski vodnik je mene tu kod Ivanić-Grada poznao po glasu, a ne po izgledu ili odjeći. Bio sam bos i napola gol, a u meni je bilo svega 48 kilograma. Začudio sam se kako me je mogao poznati. On mi je odgovorio: "Poznao sam te po avazu (glasu)"

              U Koprivnici sam dobio tifus. Prebolio sam ga u šljiviku. Bilo nas je 35 tifusara. Tu su nas ostavili. Spasile su nas žene iz mjesta, donosile su nam mlijeka i hrane. Sva sreća da sam dobio tifus i tu ostao. Kasnije sam čuo, da su sve iz naše kolone malo po malo pobili. Kad smo preboljeli tifus, došli su po nas da čistimo mine oko Koprivnice. Srećom to nije bilo tako teško jer su nam dali i karte minskih polja.

            Iz Koprivnice smo vlakom otputovali u Zemun. Iz Zemuna smo išli pješice u Beograd na željezničku stanicu. U Beogradu, kad smo prešli iz Zemuna u Beograd, pričekali su nas Srbi. Počeli su nas svačim tući. Bacali su po nama konjsku i goveđu izmetinu. Nije bilo pogrde koju nam nisu govorili. Sprovodnik od Koprivnice do Beograda bio je Hrvat. Nama je zapovijedao, da na sred ceste sjednemo. On je otišao na telefon i zovnuo komandu grada i zatražio da mu hitno pošalju četiri vojnika sa oružjem. Kad su vojnici došli, naredio im je da napune oružje i da nas vode u beogradsku željezničku stanicu. Još im je naredio, da ne smiju dozvoliti da u nas netko dira. Neka ga odmah ubiju! Par trenutaka iza toga se jedan stari Srbin zaletio na  nas sa štapom da nas udara. Jedan vojnik ga na mjestu  ubio. Kad su to ostali vidjeli više nas do željezničke stanice nisu napadali. Na željezničkoj stanici je bilo porušenih zgrada. Kako nas nisu smjeli tući da ih vojnici vide, bacali su cigle preko zida na nas, ne bi li kojega od nas pogodili. Kad je došao vlak utjerali su nas u vlak za Kragujevac.

            U Kragujevcu su nam naredili da izađemo. Odveli su nas ispod Kragujevca  do jednog mosta koji je bio oštećen. Vlak je preko njega vozio sa smanjenom brzinom. Nas su razdvojili na obje strane uz prugu. Putnici u vlaku su već bili obaviješteni tko smo mi i što oni trebaju činiti. Na našu sreću nisu mogli ništa drugo nego su po nama pljuvali.   Kako su većinom to bili seljaci iz okolice koji su išli na pazar u Kragujevac i vozili  na pazar jaja, pomidore... tukli su nas jajima i pomidorama, a mi bismo ih bili tako rado pojeli! Kad je to saznao komandant grada Kragujevca došao nas je obići, ali mu stražari nisu dali k nama ni blizu. Rekli su mu: «Nisi nas postavio na stražu. S nama nemaš ništa.» On se vratio nazad, da vidi, tko nas je tu doveo i odakle smo došli. Na njegovu intervenciju došli su drugi  stražari, poveli nas odatle i doveli su nas u zgradu vojno-tehničkog zavoda koja je inače bila dobro porušena. Nakon četiri dana i četiri noći tu su nam dali čaj ili bolje reći nešto što se nazivalo čaj. Nisu nam ništa dali jesti dok nismo popili tri čaja. Tek tada su nam dali po komadić kruha i neke juhe. Poslije toga su nas doveli u artiljerijsku vojarnu gdje smo bili pomiješani sa Albancima i drugima narodima. Rekli su nam, da njima treba vojske, da ćemo i mi biti vojnici. Nakon deset dana su nas  izveli vani grada. Tamo je bilo zaprežnih kola  i konja. Naredili su nam, da idemo iz brda Kotlenika izvlačiti drva. Tu sam radio nešto više od dva mjeseca. Davali su nam svaki dan po dva komada kruha. To je za nas bilo nešto veliko, ali smo bili goli i bosi. Srećom još nije bila počela prava studen. Ta smo drva ukrcavali u vagone. Nakon ta dva mjeseca su nas pozvali  u 8.krajišku i dali nam vojničke iskaznice i poslali su nas kući. Od kada su mi partizani odnijeli obuću sa nogu u Mariboru 17.svibnja nisam se obuo dok nisam došao kući 17. 10.1945. godine. Punih pet mjeseci bio sam bos.

            Ovo je samo jedna sitnica od svega onoga što sam podnio na "Križnom putu".

 

Vid, 19.11.2002.       Ivan Volarević-Ćirko


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

Jakov Vučić: Zvona i zvonici u župi  Vid

Don Ante Jurić: Početak školstva u Vidu

Ivan Volarević:

Moj Križni put

Žarko Markota: Sijelo i svadbeni običaji

Ante Pejar: Toponimi s područja naše  župe

Don Stanko Vrnoga:

Iz života župe

Don Stanko Vrnoga:

Prvopričesnici

Don Stanko Vrnoga: Krizma-15.6.2002.g

Don Marin Škarica:

Don Ante Vojnović zlatomisnik

Branko Markota:

Peti maraton lađa

Ante Vučić: Memorijalni turnir "Ante Taslak"

Don Ante Vojnović:

O duhovnim zvanjima

Sestra Natanaela:

Karmelsko zvanje

Ivan Kešina:

Svijet je lijep

Mira Kešina:  Sv. Vidu

Hirundo: Majka

 

Foto zanimljivosti

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

prilagođeno rezoluciji 1024*768