Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 7 >>> Dvi-tri crtice iz starije...

 

Dvi – tri crtice iz starije prošlosti Pruda

 

Prud se prvi put spominje pod ovim imenom 1399. godine i to u tužbi Dubrovčana na gospođu Vladu i njezine sinove Jurja i Vukića iz obitelji Radivojevića u kojoj se kaže da su Dubrovčani "u Prudu i više Pruda po Jasenici drva sjekli".

U dokumentu nema naznake jeli Prud naselje ili samo naziv za lokaciju. Iz turskog doba nema tragova o naseljenosti. Predaja kaže da je nekoliko obitelji stanovalo u Crnićima, ali o tome nema pisanih dokumenata.( Izvađeno iz knjige Don Mile Vidović, Don Radovan Jerković – život i djelo)

Iako Prud nema bogatu i slavnu prošlost kao susjedni Vid, ipak je i u doba stare Narone morao imati neku važnost zbog samog vrela Norina koji je opskrbljivao vodom dosta veliki grad. Materijalnih ostataka nema puno. Ispod Špirića kuća ima ostatak većeg stupa, pod Pelinom kućom u kanalu ima nekakvih kamenih ploča, a i ja sam osobno našao kod Kekove Velike njive bazu omanjeg stupa. Možda bi kod Vrila trebalo pomnije istražiti, jer ima naznaka da je tu bila neka građevina, možda vila ili hram. Naime na mapi iz 1727. godine koja prikazuje šire područje Neretvanske doline (Župni list broj 2, stranica 14) ucrtana je kod vrela Norina neka zgrada ili njeni ostaci, no na mapi nema naznake što dotični kvadratić predstavlja. Na istoj mapi su prikazane obradive površine u Crnićima (Velike njive), u Krivači i Prudskoj dragi, a nema kuća kao u Vidu ili na Dragoviji, što znači da Prud još nije naseljen.

Na istoj mapi ucrtana je granica mletačke Dalmacije i turskog carstva koja je uspostavljena nakon 1699. i 1718. godine. U dokumentu o razgraničenju iz 1701. godine koji su potpisali povjerenik Mletačke Republike Giovanni Grimani i turski Osman-aga ne spominje se Prud, nego se kaže da granica ide ravnom crtom od Vrgorca na Gabelu i to pravcem: Rotni doci – brdo Krstina prema staroj Gabeli (danas Kekove kuće) – Crnići pod vodom Eleskovača, koju tekst zove Gloškovača. Tu počinje polukrug od sat hoda oko Gabele i dalje no to nas ne zanima. Iza ponovnog pada Gabele u turske ruke ponovno započe poslom komisija za razgraničenje (na Božić 1719. godine) koju sačinjavaju povjerenik mletački Alvise Mocenigo i turski Mehmed Ali. Ni ovaj put se Prud ne spominje, nego se kaže da granica ide iz Crnića na Malu Žabu i u Crnićima siječe onaj pravac Vrgorac – Gabela. (Izvađeno iz knjige Don Mile Vidović, Don Radovan Jerković – život i djelo)

Tako uspostavljena granica ostade do dana današnjeg. Iz tog se najbolje vidi  kako su nam razni "stručnjaci" i "geometri" stavljali međe gdje je trebalo i gdje nije i to i dan danas rade, da te Bog sačuva.

Prud se vjerojatno počeo naseljavati polovicom 18. stoljeća i to pučanstvom sa Dragovije, jer ga već talijanski opat Alberto Fortis u svom glasovitom djelu "Put po Dalmaciji" (Viaggio in Dalmazia dell' abate Alberto Fortis, Venezia 1774.) spominje kao naseljeno mjesto. On je na putu iz Kokorića u Vid prošao kroz Prud za koji kaže:

"...Pred kraj zamornog dana uđoh u ugao mletačke granice što prolazi između krševitih mramornih bregova, kojima iz podnožja izbija rijeka Norin prepuštena sama sebi od izvora, ona zbog toga pretvara u močvaru prostranu površinu polja obrasla trskom, vrbama i samoniklim johama. Malen komad zemljišta ostaje suh između podnožja bregova i močvare na mjestu zvanom Prud,; ono je cijelo posuto starim obrađenim kamenjem, ulomcima natpisa, razbijenim stupovima, kapitelima, bareljefima iz najboljeg doba koje je tako reći, smrvilo i izobličilo vrijeme zajedno s barbarstvom sjevernih naroda koji su odatle počeli razarati Naronu. Stanovnici koji često idu u močvaru sjeći trsku tvrde da se pod vodom vide tragovi prostrana grada. On se mora tko zna koliko pružati po ravnici, te zacjelo više od tri milje u dužinu podno brda. Stara je cesta potonula, pa smo se morali uspeti strmom cestom da prijeđemo hrbat vrlo krševita brijega na kojemu su  se vjerojatno uzdizale utvrde prije rimskih vremena zbog kojih se Vatinije toliko znojio. Duž te ceste vide se na liticama tragovi drevnih natpisa koji su na njima bili uklesani...". Dalje Fortis opisuje Vid i njegove spomenike, a ostaci natpisa koje je vidio pokraj puta su možda ploče uklesane na poli na lokalitetu Ivanova draga koje i danas postoje.

Nešto prije Fortisa Prud spominje i hrvatski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić u svom djelu "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" iz 1756. godine i to u pjesmi "Slidi pisma kako knez Nikola Vladimirović, Toma Kusturić, Jakov Zmijarević, Cvitan Bilas i Grgur Damić osvojiše kulu od Norina":

 ...Kada Turci konje pokradoše,

sedamdeset na broju ji biše,

brze konje plaćeni konjika,

sve Latina duždevi vojnika,

 

namira ji namirila biše

na viteza Vladimirović Jurja

baš u Prudu kod vrila Norina,

š njim bijahu tri druga njegova.

 

Iz gore je na nje udario,

po gori je Turke rastirao,

dvojici je glavu odsikao,

dobre konje nazad povratio.

 

Providur je darovao Jurju

sedamdeset srebreni talira,

po cekina za konja svakoga

jer proslavi dužda mletačkoga...

  

U Prudu, 25. kolovoza 2003. godine

Željko Volarević Špirić


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Don Ante Jurić:

Početak školstva u Vidu

Jakov Vučić:

Pregled arheoloških istraživanja

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Ivan Vučić:

O pomalo zaboravljenim mjestima

Bernard-Valentin Marušić:

Moja sjećanja na II svjetski  rat

Jurica Ilić:

Preslice (kudilje) u Hrvatskoj

Žarko Markota:

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije

Žarko Markota:

Prvi svjetski rat

Ante Pejar:

Sjećanja

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Branko Markota:

Veliki Petak 18.travnja 2003.g.

Branko Markota:

6.maraton lađa

Marin Volarević:

Prud i 6.maraton lađa

Marko Marušić:

Mladi i mi

Marin Marušić:

Prud

Blic vijesti

Sestra Natanaela:

Kako sam dobila redovničko zvanje

 

Dječiji kutak