Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 8 >>> Dvi-tri crtice iz starije prošlosti župe

 

Dvi – tri  crtice  iz pošlosti  župe

 

DRAGOVIJA

U brdskom dijelu naše župe nalazi se selo Dragovija. Smještena u plodnoj brdskoj uvali između Golovra, Ćirkova briga i Marušića ili Dragove gradine, po kojoj je selo vjerojatno i dobilo ime.

Zbog pitomosti kraja i relativne sigurnosti od malarije Dragovija se počela naseljavati odmah poslije Bečkog rata, oslobođenja kule od Norina i povlačenja Turaka. Nakon razgraničenja serdar Bebić dovede dosta naroda iz Brotnja od kojih se jedan dio naseli na pusto zemljište na Dragoviji. Predaja kaže, da je prvi stanovnik bio Pavlić. Don Rade Jerković kaže za njega, da je on na Dragoviji «starenik». Dalje don Rade kaže, da se u zemljišniku serdarije Bebićeve g. 1704. na Dragoviji spominju ove obitelji:

            Prolimnik – danas Musulin

            Plećaš – starinom Dragičević iz Brotnja

            Bazić (ili Bašić) – današnji Taslak.  (*1 Po fra Vjeki – Barišić iz Graca u Primorju.)

Nekako u isto vrijeme dođe Marušić u Marušića dragu za kojega fra Vjeko Vrčić piše, da se doselio iz Strugova.  (*2 Zanimljivo je znati što o Marušićima iz Brista piše fra Andrija Kačić-Miošić u svom djelu «Razgovor ugodni naroda slovinskoga» 1756. u članku: «Govorenje od slavne i plemenite kuće Kačića» - izdanje SNL(Liber) Zagreb 1988. strana 572.): Marušić dođe iz Desana; ako je svoje Marušiću iz Broćna, tot se zopvu starinom Milardovići». Ne zna se je li riječ o istim Marušićima, a vjerojatno jest, jer se zna da je većina današnjeg pučanstva desne obale rijeke Neretve porijeklom iz Brotnja. Ipak je Kačić vremenski mnogo bliži tim događajima nego mi i dobro je da se to zna! Kasnije doseli Volarević od Benkovca, a Marević iz Pasičine na Pavlićevo. (*3 Kačić u pjesmi: «Slidi pisma od vitezova neretvanski» kaže: «Junak biše Maroević Marko, od malena sela Pasičine.»). Maroević je starinom sa Brača. Spominje se u maticama 1731. godine. Brečić je iz Kočerina. Spominje se 1734. godine da je na Dragoviji. Sa Dragovije se preselio u Podgrede. Godine 1746. se Brečić spominje u Metkoviću.

Radi zdrave klime neko je vrijeme na Dragoviji stanovao i župnik. Tako, po don Radi, 1814. biskup piše don Ivanu Bašiću: "Nastojte da načinite kuću na Dragoviji di je zdravo misto i tako nećete se bojati za dobiti nezdravlje dolje pri blatu."

Kako se pučanstvo množilo tako je i iseljavalo, te već 1767. nalazimo Volareviće u Metkoviću, a skoro cijeli Prud je sišao sa Dragovije što znači da je selo stalno malo po malo iseljavalo. Najjača depopulacija se dogodila šesdesetih godina prošloga stoljeća, kada selo napušta skoro cjelokupno pučanstvo. Fra Vjeko Vrčić piše godine 1974. u knjizi «Neretvanske župe»: «Važno je upozoriti, da je Dragovija, koja je sa svojim zaselcima brojila skoro polovicu župe, sad spala na samih 8 osoba.» Nedostatak puta, to jest prometna izoliranost, potreba za školovanjem te udaljenost od radnih mjesta natjeraše ljude na silazak s brda. Većina ih napravi nove domove na svojim imanjima u župi sv. Nikole u Metkoviću, a dobar dio ode u bijeli svijet za boljim životom. Ostade samo nešto staraca, a i oni s vremenom pomriješe ili odoše mlađima u polje, tako da danas nema stalnih žitelja. No unatoč svemu ljubav prema rodnom mjestu nije ostavila Dragovinjce. Gdje god bili u svijetu većina ih se zauvijek vraća odakle su potekli, jer napraviše vječne domove kod Gospe Ledene u Vidu. Tako su zauvijek povezani sa svojom i našom župom. Osamdesetih godina prošloga stoljeća probiše novi kolski put iz Rotnog doca iznad Milošavice, kojega u današnje vrijeme betoniraju. Tako su sastavili put od sv. Ivana preko Ograđa do Vida. U novije vrijeme neki izgradiše nove vikendice, neki obnavljaju stare kuće, tako selo opet dobiva neki oblik života.

Ljubav prema svojoj djedovini narod očituje ponajviše održavanjem crkve sv. Ivana Krstitelja na Dragoviji. Nekoliko puta godišnje je misa na Dragoviji i to na: Mali Uskrs, uoči Spasova, na Sv. Ivana Krstitelja, Materice i na sv. Ivana apostola. Na sve ove dane, osim uoči Spasova, na Dragoviju dođe dosta svijeta, posebno dođu oni koji su odselili sa Dragovije.

 

VUČINDAN

Što je to Vučindan i zašto je tada misa na Dragoviji?

Negdje polovicom prošloga stoljeća, u brdskom dijelu župe, pojaviše se vukovi. Kako se narod većinom bavio stočarstvom, a vukovi se nakotili, pravili su mještanima prilično velike štete.  Ni lovci, ni hajke na vukove nisu mnogo pomagali. Narodu dojadilo te se utekoše zagovoru sv. Ivana Krstitelja, svoga zaštitnika. Tada se mještani Dragovije  dogovoriše sa svojim župnikom don Franom Begom, da će učiniti zavjet, da uoči Spasova na Dragoviji bude zavjetna sveta misa sa nakanom, da Bog očuva njihova stada od vukova. To se razumije, da zavjet obvezuje one koji imaju ovce i oni su dužni doći   k svetoj misi, a ne oni kojih se zavjet ne tiče. Kad ne bi bilo tako oni bi u tom slučaju zavjetovali župnika i ostale u selu da im vrše zavjet, a ne sebe. Takav zavjet ne bi vrijedio, jer se ne može zavjetovati drugoga nego samoga sebe. Kako su se dogovorili, tako su pred Spasovo  i učinili. Misa je bila, ne samo tu godinu, nego je od tada misa uoči Spasova na Dragoviji svaku godinu. Od tada vukovi više nisu klali ovce. Misa se održava i sada kad već ovaca praktično i nema, ali je zato ovaj dan i najslabije posjećeni dan od svih onih dana kada je misa na Dragoviji.

Kad sam skupljao ove podatke o Dragoviji, čuo sam i jednu priču kako su 1952. godine Dragovinci ubili vuka i za to dobili nagradu. Zamolio samVidaka-Peru Taslaka sudionika toga događaja, da ispriča kako se to dogodilo. On je rado na to pristao i ispričao je ovako: "Bilo je lito, miseca srpnja 1952. godine. Vuk je ovnoć pokla u toru Šukine ovce. Ta se vijest čula po ciloj okolici. Juri je šteta bila velika. Bila je subota večer. Ja sam ka lovac odma organizira dvi zaside na brigu poviše sela. Na jednoj su bili Ivan Musulin – matičar i pokojni Mate Ćirko. Na drugoj zasidi smo bili ja i Mate Taslak pokojnog Petra, zvan Džigić. Ja sam bija iza zida sa Matom. Misečina ko dan. Napravili smo u zidu ko neku šisarotu, to će reći ko mali prozorčić i tako smo kroz ta vratašca motrili. Kako se meni malo drimalo, da sam svoju pušku Mati i reka da gleda i ako što vidi neka me malo gurne, pa ću ja naciljati i opaliti. Mislija sam, da ću to ja bolje učiniti nego on. Tako ja zaspim. U neko doba noći opali puška i ja se trgo od sna. Čujem da nešto reži. Mate reče, da je pogodija vuka na nekih trideset metara. U to zavikaše Ćirko i matičar: «Sunce vam vaše, mogli smo i mi tako. Ubili ste ćuku Bariše Marevića!» Ja se malo ko pripa. Bilo mi neugodno. Ja ko lovac, pa umjesto vuka ubit tuđega ćuku. A to osta jedini ćuko u selu. Druga sva setenja u selu su vukovi podavili i izili. A šta ćemo? Dušu u se i šuti. Sramota i gotovo!  Kad se svanulo isto ja iđen vidit po tragu, ako ga ima, u šta je pucano, pa ako nađem mrtva ćuku bacit ćemo ga u jamu Pavličevicu, da nitko ništa i ne zna. Naiđem na trag krvi. Za svaki slučaj pripunim pušku i nakon nekih trista metara ugledam vuka na srid ledine. Izvalija se ko kenjac. Mirili ga mi kasnije i u njemu osandeset kila. Odma sam opalija u zrak dva puta i učas se okupilo cilo selo. Svakomu drago, a stara Anica, Bare Plećaša majka, uzela britvu da će ona njega priklat ako bude potreba. Šta će klati mrtvu živinu?

Nosili smo ga na kocu u Vid, i svak ko nas je vidija čestita nam je, a od općine smo dobili ko nagradu 8.000 undašnji dinara. Tako smo ti mi ubili vuka."

Ništa mi nije preostalo nego Peri zahvalit na njegovoj priči i junaštvu.

 

U Prudu, veljače 2004.

Željko Volarević Špirić

 


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Dr. don Slavko Kovačić:

Stanje duša u Vidu

Don Stanko Vrnoga:

Statistika župe

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Vidak Taslak:

Moj Križni put

Jakov Vučić:

Prisjećanja na II svjetski rat

S.V.:

Tadini doživljaji

Žarko Markota:

Križari u župi Vid 1946. godine

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Ante Vučić:

Održan 12. memorijalni turnir

Don Nediljko Kešina:

Srebrena misa don Nediljka Kešine

Izišao zbornik radova

Danijela Vidović i Milka Vučić:

KUD Metković

Pava Begić:

Mališani sportskog duha

Ivana Volarević:

Zlatni pir

Izložba kipova iz Narone u Splitu

Jakov vučić:

Predstavljanje knjige

S.V.:

Sveti Josip

 

Don Ante Vojnović i S.V.

Otajstva rasta

S.M.Natanaela od Malog Isusa:

Misije u Bugarskoj

S.V.:

Kako majka oženi sina

Ante Pejar:

Vidom uzduž i poprijeko

Iva Marušić:

Eko vapaj

Danijela Marević:

Bog me stvorio

Ana Klobučić:

Isus