Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 8 >>> Moj Križni put 1/2

 

Moj  Križni put

Zovem se Taslak Vidak-Petar p. Martina i majke Anice r. Volarević. Rodio sam se u Podgredama 16. 06 1925. godine. Taj datum je zapisan, a u stvari sam rođen dan prije na sv. Vida po kome sam i dobio ime-Vidak. Osnovnu školu sam završio u Novim  Selima, jer mi je bilo bliže ići u školu u Nova Sela nego u Vid. Kad sam završio osnovnu školu imao sam oko 13 godina i otišao sam u Konavle služiti. Došao sam kod jednoga gazde. Imao je sina istih godina kao i ja.  S njim sam se sprijateljio i čuvali smo mazgu, vola, ovce i koze. Čuvali smo stoku ispod brda Snježnice. To je visoko brdo. Tu smo imali staje i kuću gdje smo ponekad i prenoćili. S drugu stranu brda je bila željeznička stanica Mihanići. U Mihanićima je bio i vojni magazin oružja. Kad je pala stara Jugoslavija, vojska je otišla, a mi smo kao i drugi otišli u napušteni magazin i uzeli dvije puške i torbu municije.

Ipak smo mi bili dječaci pa oružje nismo zadržali za sebe nego smo ga dali odraslima u selu. U Konavlima sam ostao četiri godine, do jesni 1942. Tada sam otišao kući u Vid. Godine 1943. trebao sam ići u rat, ali me je izvukao da ne idem u rat Pero Gluščević, jer mi je već brat u ratu nestao, a nisam bio ni najboljega zdravlja. Ipak su me 1944. godine, u svibnju mjesecu, digli u rat. Tada nas je iz Vida išlo mnogo, jer su pokupili sve momke iz župe Vid. Nije bilo nikakve vizite nego je bilo zborno mjesto kraj Vage u Metkoviću za sve mladiće iz cijele okolice Metkovića. Ne mogu reći da nas je bilo iz naše župe stotinu, ali nas je sigurno bilo preko 50.

Poslali su nas u Mostar. Prenoćili smo na stanici i sutradan smo krenuli za Sisak. U Sisku su nas obukli u njemačku uniformu, sve nova odjeća, ali bez oružja. Otputovali smo u Holandiju. U putu smo ja i Jozica Taslak oboljeli od tifusa i ostali u bolnici kraj Münchena. U bolnici smo bili mjesec dana. Liječili su nas i ozdravili smo. Tada su nas opremili k našoj grupi u Holandiju u Groningen. Bilo nas je oko 3oo mladih vojnika. Tu smo učili u školi 6 mjeseci vojne vještine. Odatle smo poslani na poluotok Rigu u Baltiku, iako su se već saveznici iskrcali u Normandiji. Tu smo bilo kratko vrijeme. Odatle su nas povukli u Trst skupa sa našim hrvatskim oficirima. Na željezničkoj stanici u Berlinu sam otišao kupiti kruha i izgubio se. Vlak je otišao. Kad je to shvatila Vojna policija, uzela me u svoje auto i vozili su tako brzo, da su na jednu stanicu stigli prije vlaka i tu su me bez ikakvih posljedica priključili svojima. Kad sam došao u Trst, ostali smo tu tri dana u nekoj vojarni.

Pred Božić je bio pokret za Zagreb. U Zagrebu su nas rasoporedili na neke punktove da kao mlada i obučena vojska držimo stražu. Mene i Jozicu Taslaka je zapalo da budemo na straži u ministarstvu domobranstva. Tu smo ostali oko četiri mjeseca, sve do pada Hrvatske, do 15. 05. 1945. godine. Nisam ni znao da je kapitulacija. Ja sam ostao i dalje na straži. Kad me vidio jedan vozač, da ja još držim stražu, začudio se i upitao me zar sam ja još ovdje i koga ja još čuvam. Zatim me upitao da li pušim. Dao mi je dvije velike kutije cigareta. U ministarstvu nije bilo nikoga. Nismo znali ni kuda ćemo ni što ćemo. Jozica i ja smo, onako iz dosade i znatiželje, kako nikoga nije bilo,  ušli i pregledavali prostorije ministarstva. Vidjeli smo kako vise generalske odjeće, oružje… U jednoj smo sobi vidjeli veliku hrpu novaca. Jozica i ja smo napunili svoje telećake novcem i krenuli put Austrije. Nitko nas putem nije dirao. I tako smo došli s telećacima punima novca u Austriju, na polje kod Bleiburga. Došli smo sve do žice gdje su bili Englezi.

Naši oficiri su s njima pregovarali da nas prime, ali Englezi nisu htjeli ni čuti. Tada su naši oficiri rekli: «Momci idemo nazad, pa što Bog dade!» Oružje smo već prije, jedno dvije ure, odložili. Partizanski su oficiri s nama postupali lijepo. Nismo znali da glume. Krenuli smo nazad, kući. Uputila se kolona po 8 u redu. Tu je bilo vojske, časnika i civila. Svi smo išli zajedno. Tako je bilo dok nismo izašli iz Austrije. Ali kad smo izašli iz Austrije najednom se promijenilo sve. Nije više bilo glume ni lijepog postupanja. Partizanski oficiri su uzjahali na konje, a nas su počeli tjerati brzim korakom. Ljudi su bili iscrpljeni, neispavani i gladni. Neki su bili i bolesni  i nisu mogli, sve da su i htjeli, ići brzim koracima. Partizane to nije bila briga. U njega bi samo sasuli rafal ili nekoliko metaka i išlo se dalje.  Tada sam sa svoje desene strane ugledao svakih nekoliko metara mrtvoga čovjeka. Sve su ih na taj način ubijali. U početku nisam shvaćao što se to događa. Brzo sam i ja i svi ostali shvatili, a oni nas žele sve pobiti. Svakoga tko nije mogao ići samo bi ubili i gurnuli niz nasip prema Dravi. Bio sam među zadnjima.

Jedan mladi partizan najednom počne vikati na nas zašto ne idemo brže. Opalio je cijeli rafal.  Meni se učinilo, da on nije pucao direktno u ljude nego u granitne kocke. Je li on pucao u granitne kockice pa se metci odbili, ne znam. Činjenica je, da je tu palo desetak mrtvih ljudi. Ja sam se prepao i gledao da li sam krvav. Srećom nisam bio krvav. Nije me pogodilo. Partizan je bio vrlo mlad. Ja sam dobio dojam da nije imao više od 15 godina. Iza toga sam vidio kako zadnje, koji ne mogu ići u koloni, redom ubijaju i samo ih obore niz nasip prema Dravi. U koloni prema Mariboru vidio sam mnogo poznatih ljudi koji se nisu nikada vratili svojim kućama. Tako sam vidio Matu Bebića p. Stipana iz Podgreda, Matu Bukovca, iz Pruda zvanog Dimida, zaboravio sam kako se prezivao Marušić ili Volarević. Svi ga se stariji ljudi iz Pruda sjećaju. U koloni sam se uvijek nastojao držati svojih poznatih: Jozice Taslaka,  Ivana Volarevića Ćirka i Jakova Šljega svi iz naše župe Vida,  te jednoga Žuveleka, mislim da je iz župe Vidonje. Ime sam mu  zaboravio. Bio je i Šime iz Bijeloga Vira, njemu sam zaboravio prezime. Radio je kasnije u Metkoviću u Komunalnome. Odatle je otišao u mirovinu.

U večer oko 18 sati smo stigli u Maribor. Tu su nas utjerali u nekakvi park. Svugdje okolo je bila ograda. Na ulazu su stala tri partizana sa tablama na prsima. Na jednoj tabli  je pisalo: Ovamo ustaše. Na drugoj: Ovamo oficiri, a na trećoj: Ovamo domobrani i civili. Ja sam naravno išao sa domobranima i civilima, jer sam bio domobran. Tu smo primili nekakvu juhu. Imao sam sobom njemačku porciju i pribor za jelo. U porciji su bile tri pregrade: jedna za juhu, druga za meso i treća za salatu. Na nuždu smo išli na jedan veliki i dugi kanal. Tu smo ostali oko tri dana. Jedne večeri nas rastjeraše partizani od toga kanala. Nisu nam dali blizu kanala. Otjerali su nas na oko tri stotine metara. Jednu noć je počelo na tom kanalu stalno pucati. Nismo znali zbog čega stalno puca. Preko dana smo htjeli na kanal otići vršiti nužde.  Kad smo došli vidjeli smo da nema kanala. Samo smo vidjeli kako vire ruke ili noge. Mi smo od straha pobjegli. Kanal je bio potpuno zatrpan. Tu su pobili sve oficire i ustaše. Pretpostavljam, da je tu pobijeno najmanje 20 ili 30 tisuća ljudi. Kasnije sam doznao, da su taj kanal kopali Njemci protiv tenkova. To je bilo strašno vidjeti kako vire noge, ruke ili cipele….

 

 Stranica 1 >>2  

 


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Dr. don Slavko Kovačić:

Stanje duša u Vidu

Don Stanko Vrnoga:

Statistika župe

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Vidak Taslak:

Moj Križni put

Jakov Vučić:

Prisjećanja na II svjetski rat

S.V.:

Tadini doživljaji

Žarko Markota:

Križari u župi Vid 1946. godine

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Ante Vučić:

Održan 12. memorijalni turnir

Don Nediljko Kešina:

Srebrena misa don Nediljka Kešine

Izišao zbornik radova

Danijela Vidović i Milka Vučić:

KUD Metković

Pava Begić:

Mališani sportskog duha

Ivana Volarević:

Zlatni pir

Izložba kipova iz Narone u Splitu

Jakov vučić:

Predstavljanje knjige

S.V.:

Sveti Josip

 

Don Ante Vojnović i S.V.

Otajstva rasta

S.M.Natanaela od Malog Isusa:

Misije u Bugarskoj

S.V.:

Kako majka oženi sina

Ante Pejar:

Vidom uzduž i poprijeko

Iva Marušić:

Eko vapaj

Danijela Marević:

Bog me stvorio

Ana Klobučić:

Isus