Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 8 >>> Moj Križni put 2/2

 

...nastavak

Odatle je bio pokret prema Virovitici, uz granicu Mađarske. Opet smo na jednoj ledini zanoćili, negdje blizu Virovitice. Spavali smo na ledini. Bila je suša,  pa nije bilo mokro. Stavio sam telećak pod glavu. Noću su došli partizani i sve nas pretresali. Tražili su novce, penkale, ručne satove… Kad mi je partizan otvorio telećak našao je novce koje sam  ponio iz Zagreba. Ja sam šutio. On ništa nije govorio nego je odnio i telećak i novac. Do Virovitice nas putem nije nitko od civila napadao. Došli smo u Popovaču pred podne. Narod Popvače je donio toliko kruha, da smo se svi najeli. Žena je bilo na stotine koje su ispekle kruh  i donijele nam ga. U Pakracu sam vidio bunar. Izdvojio sam se iz kolone i išao se napiti. Kad sam glavu stavio u posudu, jedna žena koju nisam opazio, nekom latom me udarila po kostima i po glavi. Brzo sam pobjegao u kolonu. Shvatio sam, da smo naišli kroz pravoslavno selo. Iza toga smo išli još nekih desetak kilometara prema Dunavu. Iako je Dunav bio još daleko, tu smo stali. Bilo je poslije podne oko tri, četiri ure. Došla je jedna grupa partizanskih oficira i izdvojila iz te kolone sve Dalmatince. U koloni je bilo 50 do 100 tisuća ljudi. Rekli su nam da su i oni iz Dalmacije i da ćemo ići kućama. Tu su nas, po prilici tri do četiri tisuće, zbili u nekih desetak vagona.  Mislili smo da stvarno idemo za Dalmaciju.

Prošli smo Zagreb i idemo prema Karlovcu. U Karlovcu je bio zastoj. Ne znam što je bilo, ali smo izgleda tu bili zaustavljeni od srpskih oficira. Nisu nam dali dalje. Naredili su nam, da izađemo iz vagona i odveli su nas u logor. Zloglasni Dubovac. Izgledao je sa mnogo zgrada onakvih kao što je metkovska duhanska stanica. Tako su zgrade bile slične. Ulazili smo po grupama i predavali smo vojne knjižice. Ja i moji rođaci smo imali njemačke vojne knjižice. Predali smo ih i išli smo na katove zgrada kako su nas raspoređivali. Mene su odredili da idem na četvrti kat jedne zgrade. S nama je bio Petar Talajić, koji je bio domobranski časnik. Iskusan i razborit. Tu smo ostali oko mjesec dana. Gladovali smo, a predpostavljam, da smo čekali naše dokumente koje su opremili na naše Mjesne odbore. Ja i Jozica smo podigli par kupa sa krova, jer smo bili pod krovom. Vidjeli smo da noću odvode dva po dva vezane žicom. Nismo znali kamo ih vode. Samo znam, da je najednom Jozica rekao: "Eno odvedoše Matu Bukovca i Dimida iz Pruda." Tu su Ivana Volarevića tri puta prozivali, ali mu je rekao ovaj Talajić: "Nemoj se javljat" I tako se spasio. A Marević Jure p. Stipana sa Dragovije kad mu je netko u jutro kazao, da su ga  sinoć prozivali, on je malo slabije čuo, sutradan je išao stražaru reći, da su ga čitali ali da on nije čuo. Ovaj je valjda bio dobar čovjek i znao je kud su išli oni koje su sinoć prozivali  njega je potjerao: "Bježi, tko te što pita!" Tako je Jure i danas živ. Živi u Slavoniji.

 Jedno jutro prozivlje nas oko 20. Petar Talajić nam je rekao:»Kad vas prozivlju na večer nemojte se javljat, a kad vas prozivlju u jutro mogli bi se javit, jer, ne mora biti zlo.» Nas jedno 20 je prozvalo i opremili su nas u jednu napuštenu školu. Davali su nam dobro jesti, da se oporavimo. Tu smo ostali oko 20 dana. Mogli smo izići vani, a žene na tržnici su znale tko smo, pa bi nam davale sira, kruha… To nam i nije bilo potrebno jer smo imali dobru hranu. I nakon 20 dana obukli su nas u III. krajišku brigadu kao partizane. Jednoga jutra odemo u jedinicu, dobijemo pušku, opasač, a robu smo imali na sebi koju nisam promijenio za godinu dana. Tada su nas rasporedili u Topusko u jedan vod. Noću smo išli u patrolu. Išli smo po trojica. Bilo je kamišara i ustaških i četničkih. Nisam naišao na nikakav problem. Tu nas je i zima  zatekla. Uvijek smo išli u patrole. Nikada nismo na nikoga naišli.

Nas su mogli ubiti jer je bilo bjegunaca na sve strane. Bio sam na straži na stanici, na vojnom magazinu. Bio je pun oružja. Smjena je bila redovita nakon dvije ure. Nakon toga kako sam se pokazao kao discipliniran vojnik, odredili su me u vojnu školu u Tuzlu 8 mjeseci. Obuku sam svladao s odličnim i dobijem čin vodnika. U jesen 1946. dobijem prvo odsustvo. Bio sam aktiviran kao vodnik. Imao sam veliku plaću, oko 4.ooo dinara. Dođem kući na odsustvo, valjda je bio deveti mjesec i zateknem kući sestru Maru koja je imala 13 godina. Imala je smo jedan razred osnovne škole kojega je polazila za vrijeme Talijana. Stupim u kontakte sa učiteljicom Zorom Čizmić i zamolim je kako bi  nju uključili u školu. Bila je u I. razredu odličan đak, pa mi je rekla učiteljica:» Neka ide do Božića u II. razred, po Božiću do ljeta u III., a na jesen neka ide u IV. kroz cijelu godinu. Nju je zatekla još sedmoljetka i sa odličnim je završila sedmoljetku u Metkoviću. Poslije dogovora sa učiteljicom Zorom vratio sam se u vojsku.

Komesar me je pozvao i obavijestio da je došlo naređenje iz Generalštaba, da tko je bio u neprijateljskoj vojsci ne može biti aktivni podoficir. Skinuli su mi plaću ali su mi ostavili čin i rukovodstvo voda. U vojsci sam ostao do jeseni 1947. Pred moju demobilizaciju dođe k meni komesar. Ispričavao mi se za sve što je bilo, da je bio nesporazum, da ostanem dalje u vojsci, da će me aktivirati i da ću ići na vojnu akademiju u Beograd. Ja sam to odbio jer su mi brata ubili. Bio je zarobljen i bacili su ga u jamu. Nisam pristao na ponudu nego sam u jedanaestom mjesecu 1947. došao kući svojoj majci. Živio sam od lova jedno vrijeme jer je lova bilo dosta. Zatim sam se uspio zaposliti u Razvitku. Bio sam dobro pismen. Radio sam sa Bajom poslovođom u Metkoviću. Bio je poslovan čovjek. Na ljeto sam išao dvije ture na autocestu Zagreb-Beograd. Kao dvostruki udarnik sam se vratio i Komitet me primi u partiju. Tako sam se zaposlio u tvornici prehrane u Opuzenu. Radio sam u nadničkom uredu za plaće.

Nakon dva mjeseca pošalje me tvornica Opuzen u Zagreb u knjigovodstvenu školu. Tu sam se stvarno osposobio za trgovinu jer sam imao dobre profesore. Zatim sam radio 2 godine u knjigovodstvu tvornice u Opuzenu. Potom sam došao u Razvitak i 1957. godine sam došao u Razvitkovu trgovinu u Vid. Oženio sam se 1960. godine u lipnju iz Pruda sa Ivom Volarević Markanovom. Ovdje smo živjeli i dobili nakon godinu dana kćer Vesnu. Godine 1961. uhapse mene i sestru Maru. Ona je bila studentica u Beogradu. I zbog politike završimo u zatvoru. U Makarskoj smo bili u istražnom zatvoru 2 mjeseca. Nakon istrage me puste kući godinu dana. Čekam suđenje, a to je u stvari mučenje. Osude mene i Maru sestru 14 mjeseci u Lepoglavu. Kad sam izdržao kaznu, došao sam kući. Žena se već zaposlila u Vagi, a ja sam čuvao malu Vesnu. Ona je radila i od toga smo živjeli. Preko prijatelja 1965. godine sam dobio papire za Njemačku. U Njemačkoj sam ostao 20 godina. Svu djecu sam školovao, kuću napravio i evo me još po Božjem daru živa.   

       

Vidak Taslak

  Stranica 1<< 2  


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Dr. don Slavko Kovačić:

Stanje duša u Vidu

Don Stanko Vrnoga:

Statistika župe

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Vidak Taslak:

Moj Križni put

Jakov Vučić:

Prisjećanja na II svjetski rat

S.V.:

Tadini doživljaji

Žarko Markota:

Križari u župi Vid 1946. godine

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Ante Vučić:

Održan 12. memorijalni turnir

Don Nediljko Kešina:

Srebrena misa don Nediljka Kešine

Izišao zbornik radova

Danijela Vidović i Milka Vučić:

KUD Metković

Pava Begić:

Mališani sportskog duha

Ivana Volarević:

Zlatni pir

Izložba kipova iz Narone u Splitu

Jakov vučić:

Predstavljanje knjige

S.V.:

Sveti Josip

 

Don Ante Vojnović i S.V.

Otajstva rasta

S.M.Natanaela od Malog Isusa:

Misije u Bugarskoj

S.V.:

Kako majka oženi sina

Ante Pejar:

Vidom uzduž i poprijeko

Iva Marušić:

Eko vapaj

Danijela Marević:

Bog me stvorio

Ana Klobučić:

Isus