Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 8 >>> Misije u Bugarskoj

 

Misije u Bugarskoj

 

Nakon četiri godine moga života u brezovačkom Karmelu, pružila nam se prigoda, da pomognemo našim sestrama karmelićankama u Bugarskoj. Naime, padom komunizma Bugarska je vjeri dala slobodu i otvorila vrata svoje zemlje i stranim misionarima. U karmelićanskom samostanu u Sofiji bile su samo četiri sestre. Tri su bile starice preko 70 godina, a jedna je imala oko 30 godina. One su molile, da dođe koja sestra k njima iz našega samostana, da im samostan malo oživi, kad ove sestre umru, da im se samostan ne ugasi. Kod nas se tada vodio domovinski rat. U Brezovici je bilo i više sestara nego što je predviđeno za jedan takav samostan. Radi toga, što je kod nas bilo u samostanu više sestara nego što predviđa naše Pravilo, mi smo gradile samostan u Sarajevu i neke naše sestre su trebale poći u taj novi samostan u Sarajevu. Mi ljudi planiramo jedno, a Bog određuje drugačije. Uslijed rata naš novi samostan u Sarajevu je bio porušen i sestre su morale ostati u Brezovici. Da bismo mogle u našem samostanu u Brezovici osloboditi mjesto za primanje novih zvanja, novih djevojaka koje se žele u našem samostanu posvetiti Bogu, sestre su odlučile pomoći sestrama u Sofiji a one su to usrdno molile.

Točno isti dan, 17.08. kad sam kao Služavka Maloga Isusa odlazila u Belgiju, sada sam nakon 25 godina pošla s još dvije sestre u Bugarsku. Opet u misije.

Karmel je u Bugarskoj prisutan već od 1934. godine. Karmelićanke su u Sofiju došle iz Carigrada. To je jedan od rijetkih Karmela istočnoga, bizantsko-slavenskog obreda u svijetu. Za njega je rekao Papa Ivan XXIII. dok je još bio apostolski nuncij u Sofiji, da će se ovaj samostan proširiti u Rusiju i zato je dragocjen za cijelu Crkvu. To su proročanske riječi i nadamo se, da će se jednoga dana i ispuniti.

Katolička crkva u Bugarskoj, pa tako i Karmel, zadobiva svoj najveći udarac dolaskom komunista na vlast. Godine 1952. organiziran je veliki sudski proces protiv Katoličke crkve. Biskup Evgenij Bosilkov i svećenici: Kamen Vičev, Josif Šiškov i Pavel Džidžov bili su osuđeni na smrt. Svi svećenici i časne sestre, strani državljani, bili su protjerani, a najveći broj svećenika bio je osuđen na zatvorske kazne od 10 i više godina. Sestre karmelićanke su bile neko vrijeme u logor, a zatim su puštene, ali uz zabranu zajedničkoga života u samostanu. Kad su sestre odveli u zatvor, u njihov su samostan nastanili civile, a sestarske su stvari utrpali u crkvu. Poglavaricu su najduže zadržali u zatvoru. Kad su je pustili, pronašle su jedna drugu i opet započele živjeti zajedno u samostanskoj crkvi. Na koru su prostor pregradile daskama i tako dobile male ćelije, a uz crkvu su napravile baraku gdje su kuhale.

U takvim uvjetima smo ih zatekle kad smo došle na ispomoć 1992. godine. Zajednicu su činile četiri sestre, od koji su tri bile iznad 70 godina i jedna mlađa od tridesetak godina. Za vrijeme našega boravka u tom istočnom Karmelu mnogo je učinjeno. Odmah je kupljen teren za gradnju novog Karmela, na mjestu kojeg je samo Providnost mogla naći. Naime, teren je između studentskog grada (sa 11.000 studenata) i radniče četvrti «Mladost».

Dok se Karmel polako gradio, mi smo živjele u crkvi. Živjelo se skromno, ali radosno. Znale smo se za vrijeme naših dnevnih susreta – u podne i navečer – nasmijati do suza. Starije sestre su nam često pričale razne zgode iz zatvora. Evo nekih od njih:
Pitali su poglavaricu, što rade u samostanu po cijele dane. Kad im je rekla da se mole Bogu, rekli su: «Sigurno molite, da padne komunizam.» Jednom su pitali jednu: «Što kaže Duh Sveti, hoće li padati kiša?» Rekla im je da ne će. I stvarno, taj dan nije padala. Drugi su opet, kad bi je u jutro vodili da se ide umit, rekli: «Sveta Bogorodice, ajde se umij, bit ćeš ljepša!» Jednu od njih su stalno pitali da im rekne, što joj je najteže u zatvoru, a ona im je odgovorila: «Ne ću vam reći, jer znam da biste mi upravo to činili.»

I nakon zatvora su sestrama komunisti pravili probleme, posebno radi jedne sestre koja je bila iz Plovdiva. Ona nije smjela biti u Sofiji, ali bi se ona, a bila je slabašna, svaki put, kad su je tražili, sakrila pod madrac i tako je ne bi našli. Tako je Karmel u Sofiji preživio svojih 70 godina u izvanredno teškim uvjetima, osobito posljednjih 40-tak godina pod komunističkim režimom.

Broj katolika u Bugarskoj je vrlo malen. Prema popisu iz 1992. godine, kad smo mi došle u Bugarsku, iznosio je tek 53.074, dok se pravoslavnima očitovalo 8.487.417, a muslimanima 1.110.295. Katolici su dosta raspršeni po cijeloj Bugarskoj. Najviše ih ima oko Plovdiva, gdje ima nekoliko posve katoličkih sela.

Bugari su inače dobar narod. Životni im je standard vrlo nizak. Jedno vrijeme, kad je bila nestašica kruha, nama sestrama, svi su donosili. Svi su mislili da nemamo. Mi smo dobivale pomoć iz Francuske pa smo i mi dijelile potrebnijima od nas. Teško je bilo izaći na kraj s Romima koji su stalno zvonili na vratima crkve. Kako ni same nismo imale samostana, tako smo mogle bolje vidjeti i razumjeti bijedu drugih ljudi. Moje susestre iz Hrvatske su se vratile nakon tri godine, a ja sam ostala iza njih još dvije godine. Kad je došlo vrijeme, da se i ja vratim bilo je teško i njima i meni.

Meni je to osobno bilo lijepo iskustvo života među bugarskim narodom u istočnom Karmelu. Moji roditelji nisu znali, da sam u istočnome obredu, tako su mi svaku godinu čestitali Uskrs u nevrijeme. Bog je htio, da se i moj otac preseli u vječnost baš zadnje dane moga boravka u Bugarskoj. Sv. misa zadušnica bila je u istočnom obredu. Bila sam sretna, jer sam znala, da me otac iz neba gleda i da mu je sigurno drago što sm pomogla da opstane Karmel u Sofiji.

Danas sestre žive u novom Karmelu u kojeg su se uselile prije dvije godine. Knadidatice, pripadnice istočnoga obreda, dolaze im iz Slovačke. Malo ih je, samo pet, ali se nadam da će ih biti još, i da dragi Bog neće dati da se ugasi molitva u tom Karmelu, koji je posvećen Duhu Svetom, a koji je toliko potreban tome narodu u svakom pogledu.

Nakon pada komunizma i dolaskom slobode Katolička crkva u Bugarskoj doživljava svoje novo razdoblje. Redovi, koje su komunisti protjerali, vraćaju se, a dolaze i novi. Tako danas, uz dijecezanske svećenike u Bugarskoj djeluju: kapucini, konventualci, pasionisti, rezurekcionisti, asumcionisti, salezijanci, a od pretprošle godine i karmelićani. Od ženskih redovničkih zajednica prisutne su: milosrdnice, euharistinke, karmelićanke, benediktinke, franjevke, misionarke ljubavi, jozefinke i pasionistice. Također postoji i zajednica fokolarinki. Naših hrvatskih misionara i misionarki u Bugarskoj ima desetero: četiri sestre milosrdnice, jedna misonarka ljubavi, jedna fokolarinka, dva karmelićanina, te o. Petar Ljubas, asumpcionit, kao i o. Anđelko Gabriel Džoržeta, pasionis, Hrvat iz Molisa. Sve njih preporučujem u vaše molitve.

S. M. Natanaela od Maloga Isusa, OCD
 


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Dr. don Slavko Kovačić:

Stanje duša u Vidu

Don Stanko Vrnoga:

Statistika župe

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Vidak Taslak:

Moj Križni put

Jakov Vučić:

Prisjećanja na II svjetski rat

S.V.:

Tadini doživljaji

Žarko Markota:

Križari u župi Vid 1946. godine

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Ante Vučić:

Održan 12. memorijalni turnir

Don Nediljko Kešina:

Srebrena misa don Nediljka Kešine

Izišao zbornik radova

Danijela Vidović i Milka Vučić:

KUD Metković

Pava Begić:

Mališani sportskog duha

Ivana Volarević:

Zlatni pir

Izložba kipova iz Narone u Splitu

Jakov vučić:

Predstavljanje knjige

S.V.:

Sveti Josip

 

Don Ante Vojnović i S.V.

Otajstva rasta

S.M.Natanaela od Malog Isusa:

Misije u Bugarskoj

S.V.:

Kako majka oženi sina

Ante Pejar:

Vidom uzduž i poprijeko

Iva Marušić:

Eko vapaj

Danijela Marević:

Bog me stvorio

Ana Klobučić:

Isus