Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 8 >>> Tadini doživljaji

 

Tadini doživljaji

           

Kako su naši stari živjeli i kako su se borili za život, jednoga dana će više sličiti na priče nego na istinite događaje. Na žalost, priče naših starih su istiniti događaji. Zamolio sam jednu stariju ženu u našoj župi, babu Tadu Volarević ud. Jure, da za naše mlađe ispriča nešto iz svoga mladenačkoga života, a i za povijest. Pristala je vrlo rado. Ispričala je dvije zgode. Najprije je red za one koji je ne poznaju ili je jednoga dana neće poznavati, da kratko kažemo o njoj, da se rodila na Dragoviji u obitelji Taslak, od oca Mate i majke Anice Matić. Rođena je 14. 12. 1922. godine. Majka je rodila dvanaestero djece. Petero ih je umrlo dok su još bili maleni. Sedmero je odraslo. Neke sestre su joj i danas žive.

- Vinka je živa, Ćipkova majka. Ja mislim, da vi znate moga Ćipka, reče Tada.

- Ma znam, kako ne, odgovorih.

- Kad sam imala 24 godine udala sam se u Prud, za moga Juru Volarevića. Zovu ih i Špirići. Ja sam bila šesta Taslakuša koja je došla u Špiriće.

- To znači, da su Taslakuše bile dobre kad su ih Špirići toliko voljeli. Zato su stari i govorili: «Bačva bačvu prodaje, sestra sestru udaje.» Bile cure dobre pa jedna drugoj činile dobru reklamu.

- Kad sam došla u kuću moga Jure, ja sam bila trideset i peti član  u obitelji. Velika obitelj. Trebalo je mnogo i raditi. Našla sam u staji 12 goveda, telad, konje, magarad, ovce…Tome je svemu trebalo dati reda. Stari Ante, Ivanov ćaća, je bio kao gazda kuće. On je držao novac i ključ od konobe. Moj Jure je upravljao radovima što će se i kada što raditi, a Luka je upravljao mesom i medom. Trebalo se prihvatiti svake vrste posla. To mi nije bilo teško, jer sam na Dragoviji od malih nogu kod oca i majke svašta naučila i radila već kao dijete. Tako sam već od 1931. godine, kad mi je majka rodila jednu mlađu sestru, mijesila kruh. Imala sam samo 9 godina. Kad je jednom došao jedan sa Zvirića k mome ocu, tada sam bila već malo starija, pa kad je jeo kruh reče mome ocu: «Moj Mate, što ti je sestra lijepo umijesila kruh!» Otac će njemu: «Nije mi to sestra nego kćer!» Imao mi tko kazat. Bila potreba i ja tako već u očinskoj kući naučila mnogo stvari.

- Znači došla prava nevjesta u pravu kuću. Ali da se mi vratimo u mladenačke dane na Dragoviju, pa nam nešto ispričajte iz svojih mladih dana, dok ste još bili cura.

- Ima toga dosta. Ja ću ispričati dvije zgode. Evo prve: Bilo je to za vrijeme II. svjetskoga rata, čini mi se, da je to bilo 1944. godine. Ja sam imala 22 godine. U kući nema soli, nema ulja, nema žita. Nas tri cure sa Dragovije smo odlučile poći u Dubrovnik i te kućne namirnice tražiti. Bile smo ove: Iva, moja rodica, kasnije žena p. Žarke Marevića. Druga je bila Matija Volarević, Joze Ćirka sestra i ja. Do Dubrovnika smo išle vlakom koji je vozio od Gabele do Dubrovnika. Bila je to uskotračna željeznica. Ukrcale smo se u Krupi. Do Krupe smo došle teretnim kamionom. Nosile smo sobom za prodaju jaja i pulastrenja. Mučile smo se, da prođemo kroz taj naš teški život. Imale smo od sebe i novaca. Do Dubrovnika je bilo dobro. Prodale smo jaja i pulastrenja na pjaci u Dubrovniku. Ja sam kupila 25 kg pšenice, 7 kg soli i 5 litara ulja. Sve skupa težine 37 kg. Kod jedne obitelji smo prespavale. Dali su nam i večeru. Bila je riba sa Mljeta. Kažu nam, da je riba sa Mljeta najslađa.  U jutro smo platili noćenje i otišli u Gruž.

Kad smo htjele iz Dubrovnika nazad, kući, kako je bio rat, vlak nije vozio, a kući treba ići. Nema druge, treba se uputiti pješice U Gružu se preko Omble, to je rijeka, moglo prijeći na catari. To je kao jedna mala splav koja se pomoću konopa vukla od jedne do druge strane obale. Ili su je možda pokretali veslima, ne znam više, zaboravila sam. Znam, da se tada govorilo kako će se tu graditi most i da će graditi Mađari. Ja sam slušala što stariji govore i u sebi sam mislila: Tko će napraviti toliki most. A evo sad ga naša hrvatska vlada ipak napravila. Kad smo se prevezli preko rijeke ja sam kao i druge ovih mojih 37 kg uprtila na sebe i uputile smo se kući, na Dragoviju i to pješice. Prvi put smo počinule u Slanome kod velikoga duba. Možda je živ i danas, to ne znam. Odatle smo išle do Ošljega. Tu je bila moja sestra Stana koja se kasnije udala za Dragu Brečića.  Služila je kod jednoga čovjeka. Čuvala mu je ovce. Kod nje smo prenoćile. Ujutro su nam dali nešto pojesti. Zatim smo nastavile ići kroz Stupu, do Vranjeva sela. Svatko na sebi nosi ono što je kupio. Ja na sebi svojih 37 kilograma. Stigla nas je kolona vojnih kamiona. Molile smo, da nas sjednu. Svi su prolazili bez zaustavljanja. Zadnji kamion je ipak stao. Ukrcao nas je i dovezao u Metković do knjižare Ive Jovanovića. On je bio živi Hrvat i katolik. Radi toga su ga kasnije u Trogiru ubili partizani. Bio je kriv samo to što je bio imućan, Hrvat i katolik. To je bio partizanima dovoljan razlog za strijeljanje čovjeka.Tu smo svatko svoje uprtili na leđa i otišli na Dragoviju.

Druga moja zgoda, slična ovoj, bila je kupovina sjemenskog krumpira. To je bilo početkom 1945. godine. Dolazi proljeće, treba posaditi krumpire, a sjemena nema nigdje. Sve što smo krumpira imali, pojeli smo. Nas devetero sa Dragovije se dogovorilo, da ćemo ići u Zapadnu Hercegovinu, u okolicu Posušja tražiti krumpira za sadnju. Vlakom smo išli do Mostara. Tu smo se razdvojili u dvije grupe. Pruđanci su išli u Gorance, a naši su išli (to naši sa Dragovije) kroz Ilića selo. U Prologu smo noćili kod vojske. Bilo nas je petero: Mate Vekić zvani «biskup», Anica Brečić, Jozo brat Stane Careve, Branko Medak i ja. Sve idemo pješice. Odatle preko Donjega Crnca, pa preko Gornjega Crnca do Izbična. Ljudi nas opominju, da ne skrećemo s puta, jer je sve minirano. Nosim soli 5 kg i 1,5 litru ulja, da za to kupim krumpira. U Izbičnu smo našli kod jednoga čovjeka nešto krumpira. Njegova žena hoće ulje, a on ne će. Njih dvoje se tu malo svađalo. Ona se borila s njim znaš kako! Muž je ipak popustio i dali su mi 50 kg krumpira za 5 kg soli i 1,5 litru ulja. Ja sva sretna kao da su moji krumpiri već na Dragoviji, a treba ih tek tu uprtiti na leđa i donijeti do Dragovije. Ništa manje nego 50 kilograma. Mi svoje uprtili, ali on ne će da namiri Branka . Mi ga molili da znate kako!

Konačno smo pošli. Noć se već uhvatila. Nemamo gdje prenoćiti, sve popaljeno. Nigdje zdrave kuće. Došli smo u neko mjesto, ne znam kako se zove. Ugledali smo neko svjetlo dalje nego što je odavle do Gospe Blažene u Vidu. Došli smo pred kuću, a Branko i Anica su ostali na putu. Bilo ih strah. Njih se dvoje krivi, da znate kako! Mi ih molimo, da se ne krive, može nas kogod ubiti. Šta znaš di je ko, kad je okolo sve izgorilo. Domaćini su brate pred nas izašli. To smo prenoćili. Taj čovjek i žena su imali dvoje dice. Imali su šporet «ciganjac». Pekli smo tu noć krumpire, da malo utažimo glad. Odatle u jutro preko Kočerina do Širokog Brijega. Sve pješice i krumpiri stalno na leđima. Tu smo našli vojsku. Dali su nam večerati. Bilo je selena, mrkve, petrusimula, ali u tome nije bilo ništa drugo nego samo to. Dali su nam i kruha. U jutro su neki vojnici išli sa konjima do Mostarskog Blata po sijeno za konje. Na konje su natovarili te naše krumpire. Odatle  krumpire opet na leđa i pokraj Kruševa do Mostara. Jesmo malo sidili i zaspali pokraj Kruševa. Tako smo od Izbična do Mostara prešli sve pješice. Od Mostara do Metkovića vlakom, a iz Metkovića opet krumpire na leđa do Vida. Tu su me pričekali sa magaretom, natovarili na magare i tako smo došli na Dragoviju.

To su moje životne dogodovštine. Ima ih još. Tko bi sve ispričao. Dobro je, da  mlađi znaju kako se nekada živjelo.

- Tako je baba Tada za ovaj put završila svoje dvije životne priče. Ali na glas razmišlja:

- Provesti mladost ovako kao što sam je ja provela, nije dobro. Ne bi željela, da mladi budu prisiljeni na ovakav život kao što sam ga ja imala u mladosti. Ovakav život je ipak imao jednu dobru stranu, a ta je, da nas je naučio mučiti se i raditi. Rad će donijeti nekakvu korist, a nerad ne će donijeti nikakvu korist. Nerad i lijenost će prije ili kasnije od čovjeka učiniti nečovjeka. Danas bi svi htjeli u sportaše i fokoraše, a kad doma dođu htjeli bi dobro pojesti i popiti. Ne znam kud to vodi. Čini mi se, da vodi u bijedu iz koje smo se mi stariji jedva isčupali.

 

Prud, travnja 2004. godine

Razgovarao. S.V.

 


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Dr. don Slavko Kovačić:

Stanje duša u Vidu

Don Stanko Vrnoga:

Statistika župe

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Vidak Taslak:

Moj Križni put

Jakov Vučić:

Prisjećanja na II svjetski rat

S.V.:

Tadini doživljaji

Žarko Markota:

Križari u župi Vid 1946. godine

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Ante Vučić:

Održan 12. memorijalni turnir

Don Nediljko Kešina:

Srebrena misa don Nediljka Kešine

Izišao zbornik radova

Danijela Vidović i Milka Vučić:

KUD Metković

Pava Begić:

Mališani sportskog duha

Ivana Volarević:

Zlatni pir

Izložba kipova iz Narone u Splitu

Jakov vučić:

Predstavljanje knjige

S.V.:

Sveti Josip

 

Don Ante Vojnović i S.V.

Otajstva rasta

S.M.Natanaela od Malog Isusa:

Misije u Bugarskoj

S.V.:

Kako majka oženi sina

Ante Pejar:

Vidom uzduž i poprijeko

Iva Marušić:

Eko vapaj

Danijela Marević:

Bog me stvorio

Ana Klobučić:

Isus