Jučerašnji derbi HNLa  između Hajduka i Dinama odgledao sam iz jednog drugog kuta, naime cijelo vrijeme prije, za vrijeme i nakon utakmice bio sam uz delegata utakmice  Branku Bebića. Utakmici je prethodio sastanak organizatora, zaštitara, vatrogasaca, sudaca, kontrolora, delegata i naravno predstavnika  Hajduka i Dinama. Ni po čemu se nije osjećao onaj tradicionalni naboj  ili šušur.  Kao da nije derbi, čak je prevladalo  čestitarsko ozračje jer su svi govornici  željeli na svoj način zahvaliti Dinamu na njegovom učinku u Europi. Obilaskom stadiona i ostalih prostora koji su u službi utakmice nisu uočeni nikakvi nedostaci .

U Hajdukovom taboru svi su stidljivo i nekako bojažljivo najavljivali pobjedu dok je u dinamovom atmosfera bila opuštena i nekako slavljenička. Prije utakmice u MIX zoni, igrači obje  momčadi međusobno su veselo pričali  dok su se  vani u gledalištu navijači međusobno "častili" sve žešćim pjesmicama.

Utakmica i nije bila jedna od onih koja će se pamtiti, bezidejni Hajduk a Dinamo u pogonu točno koliko mu treba.  U loži  komentari struke koji   svi odreda spominju nedaće koje  prate prvu momčad i svi do jednog  misle  kako  momčad i nije tako loša ali ozljede i međusobna uigranost te kriza rezultata čine ih ovako nemoćnima. Strpljenje je ono čega sada nema a potrebno je. Na poluvremenu  cijela loža preselila se u Bili saloon na piće i kolače kojih je bilo u izobilju po vrsti i količini. Direktor Fiorentini sat kojeg je dobio od Mamića dao  je Društvu djece oboljelih od leukemije.

Po završetku utakmice pisani su zapisnici i izvješća sve u nekoj komornoj atmosferi. Derbi bio i prošao a kao da ga nije ni bilo.