VIDONJAC NOSIO KRIŽ NA HVARU

Punih pet stoljeća Hvarani na poseban način proslavljaju Uskrs - procesijom Za Križem. Riječ je o jedinstvenom obredu osobite pobožnosti te izrazu vjerskog i kulturnog identiteta stanovnika središnjeg dijela otoka Hvara. Procesije, kreću na Veliki četvrtak iz šest župnih crkava Jelse, Pitve, Vrisnika, Svirča, Vrbanja i Vrboske u 22:00 sata i svaka Procesija se vrti u tom velikom krugu, tako da u 7 sati ujutro svatko se vratiti u svoje polazište. Važno je napomenuti kako svi sudionici istovremeno hodaju u smjeru kazaljke na satu, tako da se za vrijeme višesatnog trajanja procesije križevi nikada ne sretnu. Križonoša se upisuje i do 20 godina unaprijed tako je bio slučaj i sa ovogodišnjim za župu sv Lovre iz Vrboske, Perom Gabelićom koji je križ težak dvadesetak kilograma u pratnji dva prijatelja koji su nosili velike svijećnjake nešto teže od križa nosio osam sati. Po običaju te župe, kada u predzadnjoj etapi procesija prolazi pored njihovih polja i vinograda križ po dogovoru sa prijateljem križonoše nakratko pored svoje zemlje može ponijeti vlasnik. U tom dijelu u jednom trenutku pozvao je našeg Marina Sutona-Dudu da ponese nakratko križ. Marin već nekoliko godina sezonski radi u Vrboskoj i sprijateljio se gotovo sa cijelim mjestom, večer prije sa manjim društvom sudjelovao je na postavljanju velikog križa na brežuljku i osvijetlili ga tako da se mogao vidjeti sa svake pozicije Procesije. Ovim činom našem Dudi ukazana je velika čast jer kao stranac dopušteno mu je ono što je san svakog Vrbovčanina. Godine 2009 tradicija procesije Za križen je upisana u UNESCO-v popis nematerijalne baštine u Europi.

Na ovom primjeru čuvanja svoje tradicije trebali bi se svi ugledati pa i neki u našoj župi. U ovakvim i sličnim slučajevima netreba robovati nekim pravilima, sviđanjima ili kako kažu oni koji su došli u župu bilo udajom, radnom obvezom i sl. …to nije tako, unas nije ovako… jedno od elementarnih pravila uljudnog ponašanja je prilagodi se di dođeš, svoje nezaboravi ali ga ne nameći novoj sredini. Naravno da nisu svi takvi i nije njima to za zamjeriti koliko je onim domicilnim koji iz svog neznanja, srama ili ulagnjivanja nekome odbacuju svoju tradiciju i neznajući da se time odriče i svoje osobne prošlosti i kulturnog nasljeđa.  (M. Marušić)