|
KADA NORIN TEČE UZVODNO Piše: Srećko Ilić Naronitanski
U posjedu sam Pučkog lista, br. 1., od 2. siječnja 1902., dvotjednika koji je izlazio u Splitu, kojeg sam pronašao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a koji se čuvao u arhivi još nekadašnje Kraljevske sveučilišne biblioteke u Zagrebu, u kojem sam pronašao članak pod naslovom „Ozivi iz puka“ (u ovom slučaju puka vidonjskog i njegovih junaka Ivana Bukovca i Ivana Ramića) te ga prenosim u cijelosti onako kako je tiskan sa svim izrazima koji su se rabili u to vrijeme kao i s tiskarskim i drugim pogreškama. * * * * * „U Vidu (Neretva), na 30. prosinca 1901. - Ovo je više od dvie nedjelje dana da je zavladala po Neretvi strašna jugovina - silan vjetar s neprestanom kišom. Neretvanska dolina naliči moru te se sada vozimo lagjama i trupama, gdje se sijao sierak i kukuruz i gdje su bili pašnjaci, a ima vinograda gdje samo vrsi loza strše nad površinom vode. Naša je obala niz rieku do Norina pod vodom do jučer bila; ne možemo ni u crkvu sv. Vida, (gdje se sada obavlja služba Božja, od kada je porušena crkva Gospe od sniega), nego ili brodicom, ili gazom. Još od prvih dana ovog ružnog vremena, zapuhala jugovina s kišom, ali nikad žešće, što u nedjelju, na 22. tekućeg mjeseca - Bili smo u crkvi. Oko 11 ura ču se šušanj s granja bližnjega oraha, reko bi sve se polomi. Po misi izišao sviet vanka. Strašan vjetar s kišom ne da mi oči otvoriti. Kako ćeš preko vode kući? Uputio se jedan trupom; za malo da ga oluja ne izvrne. Našlo se odvažno momče, Ivan Bukovac, izuo se i stao prevažati u trupi po dvoje, po troje čeljadi, gazeći i turkajući lagjicu. nije to bila šala, jer je lasno mogao, onako trudeći se oznojiti se, i gazeći bodac (puntaru) uhvatiti. Takogjer u trupi je, usprkos silnu vjetru i kiši, odvažno prevažao narod Ivan Ramić. Oni su se obojica junački poduzeli i zaslužili su, da ih općina daruje. - Onog istog dana ujutro, kad nije bilo vjetra, odvezlo se preko blata u trupama mnogo svieta za razne posle u Metkoviće. Promisli, koja strava vladala je u pučanstvu, otkad je oluja nastala do uvečer, pošto se nije znalo, da li se je sviet u Metkoviću, uputio prvo oluje preko blata, gdje sigurno ne bi nitko bio za oluje živu glavu iznio. Kad u večer jednim jendekom, zvanim Glibuša, stao se sviet vraćati, tko u trupi, tko u lagji, kojom su narodu bili išli u susret neki mješćani. - Tako ružna vremena stariji ne pam, ovdje je gdjekoji krov s kuće odletio. U Metkovićima je na štaciji daske nosilo. - Jučer na noć razvedrilo se bilo. Kad al opet preko dana, a i danas isto vrieme. Kupus, koji se je na nižim zemljama bio krasno razbusao, potonuo, te ga nestaje. Ovih zadnjih dana vigja se množ lisaka po vodi; šićar za lovce. Biele ptice pataka itd., pred Božić nije vele bilo - ko nije bilo vele studeni. - Ovdje je ovo ružno vrieme bilo zadržalo neke primorce, Aleksiće, koji su bili svojom gajetom dovezli ulja, pa su se pet, šest dana, prvo Božića bili uputili krcati žita u Primorje. Govorilo se, da je i njih nestalo, kao tu skoro onih drugih, o kojima je i u „Pučkom Listu“ bilo spomena, ali se doznalo, da su sretno kući prispjeli“. * * * * *
fotografija iz kolekcije Marija Talajića Ovaj novinarski „oziv“ iz vidonjskog puka potaknuo me da se sjetim zadnje velike poplave u dolini Neretve koja je bila početkom 2010., a što sam opisao u članku pod naslovom „Kad Norin teče uzvodno“, što je objavio „Hrvatski neretvanski zbornik“, godišnja publikacija „Društva Neretvana i prijatelja Neretve“ u Zagrebu, br. 2., 2010., taj podulji članak skraćujem, uz napomenu da ću pokušati pisati jezikom kojeg sam usisao s majčinim mlijekom. * * * * * Dragovija i Ograđ dva mista u župi Vid, savijena na brdu ka gnjizdo u kamenu. Od pantivika - vode ni za lika. Usprkos tome, ta su mista nekada imala zajedno i do 400 duša. Danas u njima ne živi niko. Negdi polovicon prošlog stolića Jela Plećaš s Dragovije pitala je ćaću: Ćako, zaprosija me je Ikica Petković s Ograđa, imaš li išta protiv da se udan za njega. Ćaća joj odgovori: Neka ćerce, sa srićon ti, idi... Bliže si bar nešto vodi! Tako se Jela udala na Ograđ. Izrodila s Ikicon šestero dice. Nije prošlo dugo, zov vode opet je bio jači od škripca kamena. Odselila se s mužen i dicon još jednu skalinu niže i bliže vodi, u ravnicu, u predgrađe Metkovića, u blizini ostalih pridošlica s Ograđa i Dragovije, bivših mištana gori s kamena. Početkon 2010., Jela ka i njena dica i unučad, zbog velikih poplava, u svoje kuće ne mogu bez trupine i duboki čizama. I tako voda daje, ali i oduzima. Nekada manje, nekada više, voljon Njegovon. Aquas scripturus sum! (Vode namjeravam opisati!). Vode zimske, vode neretvanske, onodobne vode od brda do brda, onakve kakve pantin od malih nogu, one kad Norin teče uzvodno. Ljudi s Neretve, od kasne jeseni pa do ranog prolića, bili su navikli na velike vode. Zapravo, neprirodna pojava u ono vrime bila bi ako velikih voda nema. Tako stariji pante neke od tih poplava, one iz 1949., 1953., 1962. itd. Tako pričaju mnogi da je 1962. sve poplavilo dva puta, početkon godine i u kasnu jesen. Pantin prizore iz Vida. Većina Donjoneretvana čula za vidonjsku Brnasovu ćošu. Ona je danas Đuđina i Matina. Moja se rodna kuća nalazi dvi kuće uviše od tadašnje Brnasove kuće. E, moji su te 1962. vezali trupinu za prozorske raštelade od konobe, koja se nalazila u prizemlju. Sićan se kako bi mi dica svaku večer prije spavanja zacrtali kacavidon ili brokvon razinu vode na zidu Brnasove kuće. Sutradan bi išli gledat je li voda krešila ili kalala. O tome je ovisilo i naše raspoloženje. A zna se šta dica više vole! Poplavama su se ipak veselila školska dica. No, iz svega proizlazi da je voda diktirala način života. Cesta između Vida i Metkovića znala bi biti pod vodon višon od metra i po nekoliko miseci. Školska dica od 5. do 8. razreda, koja su školu nastavljala u Metkoviću, imala su problem kako doći do tamo. U tu je svrhu najbolje i najčešće služila trupina. U svaku bi trupinu stala po četiri učenika, a vozija bi jedan od roditelja, ali privozilo se samo za lipa vrimena. Kad bi zalembalo, u školu se nije išlo. Bilo je preopasno po vitru i valovima otisnut se na pučinu trupinom. Bilo je slučajeva da se trupina izvrne, dica poispadaju i smoče pa se onda, gazeći vodu ponegdi i do vrata, doma vrate. Svi su u mistu imali trupine, ali su bile samo tri lađe koje su služile za prijevoz ljudi zimi, u vrime poplava i vitrovita vrimena. U lađu bi stalo po tridesetak učenika, a naprid na veslima po dva roditelja sa svake bande i jedan na pariću. Sićan se jednog isplovljavanja s Velike rive u Vidu. Negdi na pola puta zapuvalo je tako jako jugo i nastali tako veliki valovi, da su lađari odlučili okrenuti lađu prema Vidu i vratiti se natrag. Međutin, kako je vitar bija jak i valovi veliki, lađu nije bilo moguće usmiriti u željenon pravcu. Umisto u Metković, vitar nas je otpuva na drugu bandu, sve do Pruda, a i Norin nan nije bija saveznik. Teka je uzvodno, pomišan s morskon vodon. Kada smo se dočepali kopna, duplo veselje. Priživili smo, a u školu išli nismo! Kada bi se vode djelomično povukle, cesta između Vida i Metkovića bila je pod vodon samo na nekoliko mista, u dužini od desetak metara, a dubina vode ipak takva da bi se u čizmu mogla uliti. U takvin slučajevima, uz sami kraj ceste bija bi postavljen, na otprilike svaki metar po jedan kamen pa bi mi đaci skakali s jednoga na drugi da se ne skvase. No, ka i uvik u životu, i tu su liše prolazili oni najvištiji skakači te bi došli do škole suvi nogu. Oni slabiji neritko bi izgubili ravnotežu i upali u vodu. A takvi su onda prolazili kroz još jednu muku. Izuvanja čizama i ciđenja bičava i to na školskon igralištu prije nastave. Skinuli bi suknenu bičvu s jedne noge, a na drugoj stajali ka rode i cidili je. Unda bi njome lupali o zid škole i po nekoliko minuta, da se voda iz bičve iscidi. I nakon toga isciđena bičva ne bi bila suva, ali kako najčešće nismo imali druge, obuvali smo ih natrag u mokru čizmu. Unda je sve tribalo ponovit i za drugu nogu i tek onda u školu. Na školskon bi se hodniku čizme skidale, a oblačili teluci ili školske papuče, pa bi se oko pete školske ure bičve na nogama ipak ošušile. Na školskom hodniku su bile pomišane čizme koje smo nosili mi sa sela, a đaci iz grada su dolazili u cipelama. U povratku ista priča samo je ipak bilo lakše. Ako je neko i upa u vodu, doma bi se brzo prisvuka. Koliko je to s bičvama bilo neugodno, po Vidu se i danas zna citirati pok. Nikšu Brnasa koji je znao reći, cit: Ja oću čizme koje izlivaju, a ne ulivaju! I danas, kad prolazin pokraj Borova u Metkoviću, uvik se sitin ti gumeni nožni zaštitala. Danas s odmakom i nismo svisni da smo bili modne preteče, jer su danas gumene čizme modni trend, poglavito kod žena. Modu na stranu, ne tribale nan nikad više takve čizme; kratke za po kući, a duboke za isprid kuće! * * * * * Eto,
prisitija san se nekih (ne)zgoda iz svog ditinjstva. Onih otprije
pedeset i više godina. Voda je blago Neretvanske doline. No, vidimo kroz
minula vrimena, i njezina kob. Lipa u svojoj raznolikosti, ali ružna u
okrutnosti. No, ako čovik spozna njezinu ćud, ona može biti prijateljica
i hraniteljica, ka što je cilo vrime, usprkos svim nedaćama, i bila. Ufajmo se u Svevišnjega da bistre vode ne će biti samo u suzama onih kojima je sve bilo potopljeno, u suzama potomaka naše Jele s Dragovije, s početka ove priče, a koji su se „trbuhom za vodom“ nekoć spustili s brda u nizinu bliže vodi, da bi početkom 2010. u njoj vidili sve svoje nevolje pa, s čizmama u vodi ili s vodom u čizmama, upirali svoje čežljive poglede natrag prema svome davno napuštenon brdu od kamena.
Listopad 2024. |
||
