Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> broj 2 >>> Kula don Bariše Ereša...1/3

Kula don Bariše Ereša, župnika Vida,
staroga, poglavitoga, priglasovitoga grada neretvanskog
a

              Erešova kula se zapravo sastoji od tri zgrade koje su međusobno povezane: sjeverne, koja je najviša i koja je zapravo eponimna: ona se doista doima kao kula, južne, te treće zgrade, koja je između njih. Srednja je naslonjena na sjevernu, a južna na srednju. Po prvi put - u knjizi o Kuli na talijanskom i hrvatskom jeziku, koja je u tisku - objavljujemo tlocrt Erešove kule, arhitektonski snimak antičkih zidova, te arhitektonske fotografije praćene crtežom rasporeda natpisa na sjevernom i istočnim zidovima Kule. Dvije manje građevine, južna i srednja, u vlasništvu su Mandice Ereš, a veća, sjeverna, u vlasništvu Mate Ereša, međutim i u njoj mali dio pripada prije spomenutoj. Dakle, do danas su se zadržale u lozi Ereša. Uspoređujući najstarije fotografije i današnje stanje, ne zapažamo nikakve bitne razlike, osim što su na istočnom zidu južne zgrade dodane (početkom pedesetih godina ovog stoljeća) betonske stube s željeznim rukohvatom, koje, naravno, nagrđuju izvorni izgled zgrade. (Tim povodom, dotadašnji prozor je preuređen kako bi služio kao vrata.) Tako možemo, čini nam se, sa sigurnošću pretpostaviti da je ovakvo zdanje sagradio Ereš, te da ono nije bilo više od ovoga koje postoji danas, premda u lokalnom pučanstvu kruži priča da je Kula, u natjecanju s jednom drugom zgradom u mjestu (kuća Romić, ali koja je sagrađena tek 1837.), imala još jedan kat, koji bi joj navodno, nakon Erešove smrti, bio oduzet, budući da je prijetilo urušavanje. Čini nam se da je ta priča samo odjek činjenice da je Kula zaista bila visoka, pa joj se u priči stoga pridodavao još jedan cijeli kat. Kula, tj. sjeverna zgrada, zapravo, ima i drugi kat, ali je on, moglo bi se kazati, visoko potkrovlje. Nema, dakle, nikakvog valjanog razloga smatrati da današnje stanje nije i izvorno stanje.

            Naime, kako tlocrt, tako i struktura istočnih zidova, govore u prilog tumačenju o susljednoj gradnji triju kuća u okviru istog "projekta". Najstariji dio je sjeverna zgrada, potom je sagrađena ona srednja, a onda južna, prislonjena zgrada. Glavni argument za tu kronološku distinkciju je austrijski katastar iz 1836., gdje je zapisana površina Erešove kuće od 9 klaftera, što bi odgovaralo površini od 32 m², a to opet odgovara površini sjeverne zgrade, odnosno glavne zgrade - Kule Ereš. Iz toga bi proizlazilo da do 1836. još nisu bile sagrađene dvije prislonjene zgrade s južne strane, kao i da je ulaz u Kulu Ereš bio kroz vrata nad kojima se nalazi nadvratnik s uklesanom godinom 1825. Nadvratnik, pak, kakav je sagrađen na prolazu iz sjeverne u srednju zgradu (u prizemlju), te iz srednje u južnu (odnosno prema vani, dok još nije bilo južne zgrade), sazidan je vrlo blago zakrivljen i on u potpunosti odgovara onoj strukturi koja je bila kao rasteretni element debelog zida nad prolazom iz Plećaševa tora prema zapadu, tj. kako se otkrilo, prema hodniku između zapadnog zida Augusteuma i njegova temenosa. Do takvog nadvratnika, uređuje se kameni luk u koji se, u prolazu između sjeverne i srednje kuće (isti takav luk je i između srednje i južne zgrade) ugrađuje ulomak latinskog natpisa, {to bi pokazivalo otklon od principa izlaganja latinskih natpisa ugradbom u zidove zgrade (doduše, ovdje se radi o neznatnom ulomku natpisa, koji o ničem posebnom ne govori), međutim, čini se da je ovdje upotrebljen već u antičko doba sekundarno obrađeni kamen, pa u tom slučaju ne bi bilo otklona od Erešove prakse. Treći luk nad vratima koji postoji jest onaj na

Erešova kula. (Foto: Arheološki muzej Split)

istočnom zidu južne zgrade: on je nešto nezgrapnije izrađen od drugoga, a uz njega nema onog nadvratnika kakvog smo opisali kod prethodna dva prolaza (nije bio potreban jer je tu zid tanji). U južnoj zgradi, odnosno na prolazu između nje i srednje zgrade, ali u zapadnom dijelu, postoji također luk, ali od svih najprimitivnije izveden. Ova raščlamba samo nas podupire u već iznesenom stavu o jedinstvenom "projektu" Erešove kule. Natpisi nam, pak, pomažu datirati glavnu zgradu i dvije južne dogradnje: glavna zgrada je iz 1825., prva dogradnja je između 1836. i 1848., a druga između 1848. i 1851; glavna zgrada je završena 1832. ili 1833. ugrađivanjem niza natpisa u visini drugog kata, od kojih nas u to uvjeravaju kopije natpisa koje je Ereš poslao u Zadar 1833. Na taj način se pokazuje i odlučujući poticaj koji je osnivanje zadarskog muzeja imalo u Erešovu projektu. 

Stranica: 1 >> 2 - 3


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

Dr. Emilio Marin:

Kula don Bariše Ereša, župnika Vida

Jakov Vučić:

Katastarske mape sela Vida

Zoran Volarević:

Stari Čamci u dolini Neretve

Don Stanko Vrnoga:

Štovanje Djevice Marije

Don Jure Marasović:

Izgradnja crkve sv. Ivana

Don Stanko Vrnoga:

Iz kronike naše župe

Žarko Markota:

Mjesne legende ili kako je nastao Vid

Ante Pejar:

Pomoć djeci i roditeljima

Don Stanko Vrnoga

Župnikov osvrt na biskupov

DJEČJI KUTAK
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

prilagođeno rezoluciji 1024*768