Broj 3-Moji doživljaji u ratu 1941.- 45.

-> List župe -> Broj 3 >>> Moji doživljaji u ratu 1941.-45. - 1/2

Moj doživljaj u Hrvatskom Domobranstvu

od 1941.-1945. godine

Nediljko Kaleb

Rođen sam 28. Studenoga 1925. godine u Vidu, općina Meković. Završio sam šest razreda Osnovne škole. Otac Mijo umro je kada je meni bilo 3 godine.

Dolazi rat 1941. godine pravim molbu na Dočasničku školu u Zagrebu. Odmah zatim dobivam poziv i odlazim u Zagreb na pregled. Na pregled odlazim u srpnju i bivam primljen. Ipak me vraćaju kući s obrazloženje da ću biti pozvan u drugu dočasničku školu u Bihaću, ali četnici napadaju Bihać i nije bilo sigurno da se tu možemo školovati. Kad je prva grupa Pitomaca otišla na izobrazbu u 9. mjesecu u Stockerau nas pozivaju u Zagreb u Dočasničku školu na školovanju u Zagreb gdje ostajemo do 24.12.1941. godine do Badnjeg dana. Te Badnje noći odlazimo na zagrebački Zapadni kolodvor i pravac Karlovac, posljednja stanica Skakavac, pravac seli Skakavac. U selo dolazimo u ranu zoru sa zapovjednikom Dočasničke škole, pukovnikom Stjepanom Peričićem i poručnikom Milom Margetom. Tu smo našli mnogo vojske koja je još od prije bila na položaju. Snijeg je bio dubok do grudi, vojska je spavala po štalama i po kućama. Moja grupa je prespavala kod nekog Šoštarića, imena mu se više ne sjećam. Rovove kopamo u snijegu jer se do zemlje ne može doći, toliko je snijeg bio dubok. Na nama je odijelo još od bivše jugoslavenske vojske, koje je loše kvaluitete, bez bunde, samo takozvani šinjeli vojnički i uvijači oko nogu . Ciča je zima, hrana je loša, kruh je kukuruzni od pola kilograma. Tu smo ostali dok je snijeg okopnio. Zatim smo krenuli u čišćenje cijelog Korduna, nas oko stotinu pitomaca i ostale Hrvatske vojske: Vojnić- Vrgin Most, Vukmanići, Brezova Glava, Krstinja, Cetingrad i još nekoliko mjesta kojih se ne mogu sjetiti. U Cetingradu smo prenoćili kad smo vršili akciju Vojnić-Vrgin Most. Vraćajući se iz Vrgin-Mosta za Vojnić poginuo je naš dragi i nikad prežaljeni poručnik Mile Margeta, rođeni Metkovčanin. Iz Cetingrada smo se vratili u Zagreb. Samo smo uzeli svoje stvari, koje su nam ostale u školi, isti dan smo došli na željeznički kolodvor u Zagrebu gdje smo čekali polazak za Beč-Stockherau na izobrazbu topništva. U Stockherau nedaleko od Beča je Vojarna “Princ Eugen”. Tu na izobrazbi ostajemo šest mjeseci. Kad smo prolazili kroz grad pjevali bismo hrvatske pjesme.

Sjećam se ove pjesme:

Zidine Moskve već gore,

Ruši se crveni stijeg.

Jurišaju hrvatske satnije

Kroz kišu oluju i snijeg.

Naprijed! Hrvati smo pravi

Barjak vije crven, bijeli, plavi

Naprijed! Hrvati smo pravi

Barjak vije crven, bijeli, plavi.

Brzoglas s dinamom

Krugoval antena,

Čim zatreba veza

Sve se na put krene.

Naprijed! Hrvati smo pravi

Barjak vije crven, bijeli, plavi.

Naprijed! Hrvati smo pravi

Barjak vije crven, bijeli, plavi.

Ovu pjesmu smo pjevali kad smo bili u Haleu na izobrazbi za brzoglasničara i krugovalničara. Dolazimo iz Stcokheraua u Zagreb nakon šest mjeseci u Vojarnu “Topnička” u Černomercu i tu ostajemo 2-3 mjeseca i potom odlazimo u Vraždin u školu jahanja gdje ostajemo također oko 2-3 mjeseca. Ne mogu se točno sjetiti, mislim, da je to bilo davne 1943. godine. Iz Varaždina odlazimo 1943. godine u Njemačku u grad Hale na rijeci Sali na izobrazbu za brzoglasničara i krugovalničara gdje ostajemo tri mjeseca. U Stockherau smo našli njemačku uniformu, a u Haleu uniformu hrvatskog pitomca vojnika. U Haleu nas je bilo trideset pitomaca i tri zastavnika. Iz Halea se vraćamo u Zagreb u Topničku školu u Černomercu, gdje ostajemo par mjeseci i dobivamo čin hrvatskog vodnika. Iz Topničke škole prelazimo u Prvu dojavnu bojnu na bivšem zagrebačkom sajmištu. Tu dolaze mladi hrvatski regruti gdje završavaju izobrazbu a potom odlaze na bojište. U Dojavnoj bojnoj na Sajmištu doživljavljam kapitulaciju Italije. Godine 1944. unapređen sam u čin Hrvatskog domobranskog narednika. U listopadu 1944. godine dobivam premještaj u Konjic u 9. Topnički sklop, Stožerna Bitnica, Dojavni vod. Postavljen sam za zapovjednika Dojavnog voda, a moj zamjenik je Jozo Nujić, vodnik, rodom iz Kreševa kod Sarajeva.

U Konjicu ostajemo do povlačenja tj. do pred sam Uskrs. Povlačimo se preko Ivan planine i stižemo u Rastelić, prva stanica do Ivan planine. Ostajemo par dana, a zatim idemo prema Hadžićima gdje ostajemo također nekoliko dana, gdje dobivam napad slijepog crijeva i domobranski poručnik liječnik našeg Topničkog sklopa, Bojanovski, upućuje me u Sarajevo u vojnu bolnicu na pregled gdje sam odmah operiran točno na Uskrs. Na Uskrsni ponedjeljak je evakuacija. Sarajevo tuku partizani topovima s Pala. Pošto je bila prekinuta željeznička pruga između Sarajeva i Zenice nas bolesnike iz sarajevskih bolnica prebacuju s njemačkim kamionima do Zenice. Kamioni su bili otvoreni a cijelu noć lila je kiša kao iz kabla. Prebacuju nas u teretne željezničke vagone, ali u toku putovanja od Zenice do Bosanskog Broda nekoliko puta nas napadaju partizanski zrakoplovi. Bolesnici koji mogu hodati bježe iz vagona van, a ja i ostali koji smo ležali na nosilima ostajemo u vagonima i čekamo sudbinu dok traje napad. I tako smo pod udarom zrakoplova stigli u Bosanski Brod, zatim u Slavonski Brod, pa u Zagreb. U Zagrebu sam smješten u bolnicu u Vinogradskoj, kod časnih sestara. Tu ostajem nekoliko dana na liječenju. Odatle sam prebačen na kućnu njegu u bivši Zagrebački zbor. To sam preko radio valova pratio kretanje moje jedinice tj. 9. Topničkog sklopa iz Bosne. Kad je moja jedinica stigla u Zagreb ja sam joj se priključio gdje sam preuzeo dužnost zapovjednika Dojavnog voda i krenuli smo pravac Slovenije. To je bilo u svibnju. Granicu prelazimo kod Sutle. Napredovanje kroz Sloveniju je bilo teško, jer je bilo mnogo hrvatskog civilnog pučanstva sa zaprežnim kolima, pa smo se teško probijali sa topništvom.

Stranica: 1 >> 2

na vrh