->  Žudije >>> ŽUDIJEi uskršnja događanja u kršćanstvu

  Žudiji i uskrsna događanja u kršćanstvu

Luka Lipić

"Iskonska čovjekova potreba za dramatikom, igrom i kazalištem, našla je svoje mjesto u svim religijama, pa tako i u kršćanstvu. Isprva je ta potreba u religioznom kontekstu bila donekle zadovoljena liturgijskim obredima sakramenata. Kada je liturgija postala uniformirana i kodificirana, počele su se stvarati nove "igre" u crkvi, neposredno prije ili poslije liturgije, uz pomoć kojih su se ljudima tumačili osnovni pojmovi kršćanskog nauka i moralnih zasada ili su se pak ti pojmovi produbljivali. Tu su scenski bili prikazivani pojedini sadržaji kršćanskog vjerovanja, a škrti biblijski tekstovi nadopunjavali su se narativnim detaljima i maštovitim dijalozima, preuzetih većinom iz apokrifnih knjiga.

Svoj procvat liturgijska drama doživljava posebno u XII. I XIII. stoljeću, a odvijala se u glavnom brodu crkve. U kasnijim stoljećima liturgijske drame postaju toliko kazališne (nazivaju ih ludi scholares "školničke igre", jer ih izvode studenti), s vrlo razrađenim dijalozima, scenarijem i kostimografijom, te polako bivaju istisnute iz crkve na crkvene trgove ili u samostanske klaustre. Sadržaji su im bili različiti, a po sadržaju dobivale su i svoja imena. Kad se u njima obrađuju vjerske zasade, nazivaju se misteriji (grč. mysterion "tajna") ili mirakuli (lat. miraculum "čudo"); ako im je predmet Kristova muka, zovu se pasioni (lat. passio "patnja, trpljenje, muka"); ako se pak obrađuju moralne zasade, nazivaju se moraliteti (lat. moralitas, prema moralis "čudoredan"). U hrvatskom se jeziku uvriježio naziv skazanja ili prikazanja."¹

U srednjem vijeku postojala "su crkvena prikazanja, srednjovjekovni teatar, koji je uživo scenski razrađivao pojedine važnije teme i cikluse, kao što su muka i uskrsnuće Kristovo. Pozornica je najčešće bila smještena uza sam zid crkve, u kojoj su se mogli vidjeti reljefni ili slikani prikazi iste teme, a ova je pučka kazališna predstava po zakonu dramaturgije i zahtjevima scenske efikasnosti dopunjavala i razrađivala radnju u smjeru "očiglednije" razumljivosti i spektakularnosti."²

Takve su se crkvene drame sačuvale u mnogim krajevima Europe sve do XVIII. stoljeća, a ponegdje, u nešto izmijenjenom obliku, i do današnjih dana.

Po pričanju starijih vrlo je vjerojatno da je običaj čuvanja Božjeg groba u naše krajeve stigao iz Italije. Treba spomenuti da ovaj običaj spada u paraliturgiju, odnosno izvanliturgijsko događanje, ali je usko vezan uz liturgiju pod kojom se podrazumijevaju svi kršćanski javni i od Crkve odobreni bogoštovni čini. Postoji podatak da je običaj čuvanja Kristova groba na Uskrs u Metković sredinom XIX. stoljeća prenio iz Loretta, u Italiji, Ante Gluščević, a odatle se proširio i po ostalim župama doline Neretve. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Lokalna tradicija pojačava slikovitost liturgije vezane uz obilježavanje Kristove muke i uskrsnuća te iz religijske i etnografske domene prelazi u turističku atrakciju. Statiranje rimskih vojnika prerasta u cjelovitu predstavu u kojoj su podijeljene uloge i razrađena naturalistička scenska i kostimografska rješenja.

Na Veliki petak i Veliku subotu posvuda su uz ukrašen Božji grob u crkvi, po uzoru na rimske vojnike koje spominje Matejevo evanđelje (Mt 27, 62-66; Mt 28, 1-4) stajali stražari, osobito u Dalmaciji, na srednjodalmatinskim otocima, u Zagori i u neretvanskom kraju. "U kontinentalnim krajevima u prošlosti su to bili vatrogasci odjeveni u vatrogasne uniforme i opremljeni šljemovima: nakon Drugoga svjetskog rata uz grob su stražarili dječaci, ministranti".³ "U priobalju su grob čuvali soldati (vojnici) i mornari u uniformama ili ljudi odjeveni u stariju nošnju. U neretvanskom kraju, osobito u Metkoviću, stražari su sudjelovali u svim obredima Velikoga četvrtka, petka i subote. Bili su odjeveni u posebne uniforme nalik na rimske, koje su bile crkveno vlasništvo".⁴ Još se nazivaju i žudije ili žudiji. Riječ žudija je grčko-romanskog podrijetla i znači "Židov". U Italiji ih, u nekim mjestima koja još njeguju ovu tradiciju, nazivaju "giudei"(čit. džudeji). "Svima je zajedničko da u trenutku kad zvona na Veliku subotu zazvone obznanjujući uskrsnuće stražari koji su do tada čuvali grob od straha padnu na zemlju i pobjegnu".⁵

U Dalmaciji su danas najpoznatiji Vodički žudiji, koji učestvuju na većim crkvenim blagdanima i svetkovinama. U Vrlici, Oklaju, Tisnome čuvari su odjeveni u narodne nošnje. Ovaj običaj njeguje se i u svim župama doline Neretve. U gornjoj Neretvi (od Metkovića, Zažablja do Krvavca) čuvari Kristova groba su odjeveni u odore rimskih vojnika, dok su u donjoj Neretvi (od Opuzena do mora) to uglavnom čuvari odjeveni u mornarske odore s drvenim puškama. U novije vrijeme "rimske" odore polako zamjenjuju mornarske. Tradicija čuvanja Božjeg groba u Svetom trodnevlju zabilježena je i izvan granica naše domovine, u župi Svetog Mihovila u Varešu, Bosna i Hercegovina.

Iako je u prošlosti bilo mnogo više župa koje su njegovale ovu pobožnu tradiciju, u mnogim su se župama silom prilika te tradicije "ugasile". Raduje činjenica da se u nekim župama u novije vrijeme počinju obnavljati ti stari običaji tako da se čini da je svaku godinu sve više Žudijskih družbi.

Popis župa koje njeguju tradiciju čuvanja Božjeg groba:

·         Našašća Svetoga Križa, Vodice,

·         Svetoga Nikole Biskupa, Metković,

·         Svetoga Stjepana Prvomučenika, Vlaka,

·         Svetoga Ilije Proroka, Metković,

·         Gospe Karmelske, Bagalovići,

·         Presvetoga Trojstva, Rogotin,

·         Marijina Uznesenja, Prvić Šepurine,

·         Svetoga Mihovila, Murter,

·         Gospe od Ružarija, Vrlika,

·         Svetoga Mihovila, Promina-Oklaj,

·         Svetoga Stjepana Prvomučenika, Brela,

·         Srca Isusova i Marijina, Vidonje-Mlinište,

·         Svetoga Duha, Tisno,

·         Svetoga Stjepana Prvomučenika, Opuzen,

·         Svetoga Ante, Knin,

·         Svetoga Frane, Imotski,

·         Snježne Gospe, Vid,

·         Blažene Djevice Marije, Katuni-Kreševo,

·         Svetoga Martina, Sumartin (O. Brač),

·         Svetog Mihovila, Vareš (BiH),

·         Svetog Ante Padovanskog, Komin,

·         Uznesenja Blažene Djevice Marije, Baška Voda,

·         Svetog Frane, Betina,

·         Svetog Jurja Mučenika, Desne,

·         Navještenja Blažene Djevice Marije, Vrgorac,

·         Sveti Mihael, Lovas.

1 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, str. 379. i 380.

2 Isto, str. 21. i 22.

3 Čapo, Žmegač, J., Hrvatski uskrsni običaji, str. 36.

4 Isto, str. 37.

5 Isto

na vrh