Žarko Markota

Djevojke bi prije svećeniku za Božić donosile po brime drva. Kako je bilo malo konja i magaraca, žene bi sebi na leđima nosile iz brda drva, grm za stoku, travu, burila s vodom i đubar u maži za pognojiti lozu.

Djevojke bi se međusobno pomagale u nekim radovima (kao npr. nositi stajski gnoj u vrećama u polje ili nositi pržinu-jer nije bilo kamiona). Tako bi jedna pozvala prijateljice da joj pomognu, a zauzvrat bi ona vraćala tj. pomagala njima drugi put kad zatreba. Navečer, nakon tog posla, domaćica bi im spremila večeru, najčešće suvi fažol i manistru. Tako je nastala i pjesmica: "I ako je baba bona, (bolesna) može jesti makarona". Kad bi seoski momci saznali da se negdje sprema večera (nakon takvog zajedničkog posla) dolazili bi na druženje tj. sijelo nakon večere. Tada nije bilo kafića, već bi se omladina skupljala po pojedinim kućama gdje bi se zezali, pričalo razne zgode, plesalo i pjevalo.

Najčešća igra (vrlo omiljena zbog zezanja i posljedica) bila je "Tovar gre". Igralo se tako da bi se netko okrenuo ustranu a drugi bi pokazivao prstom"šarajući" po prisutnima i govorio: "Tovar gre". Okrenuti (ili zatvorenih očiju) bi odgovarao: "Neka gre", sve dok ne kaže: "Zaveži ga tu." Tad bi onaj tko je upirao prstom, pitao: "Šta mu daješ osude?", a (okrenuti) bi rekao: "Osudu", npr. Često: "Neka poljubi …". Osoba u koju je bio uperen prst dužna je izvršiti "osudu". Potom bi se ta osoba okrenula i odgovarala, a onaj tko je dotad bio okrenut sad bi upirao prstom. I tako redom cijelu večer. Poslije bi momci, svaki svoju curu otpratio kući. Isto tako kad bi netko imao kukuruza za komušanje klipa, što je bio još jedan razlog ili izlika za skup, pozvao bi ostalu omladinu na sijelo navečer. Usput bi domaćinu uradili korisno a ujedno bi se i družili. Tako naši stari kažu da je tad bilo veselije nego danas, jer bi se međusobno više družili te bolje zabavljali i veselili nego današnja omladina koja "manta" po kafićima i "zuri u prazno". Kad bi bio dernek u selu, djevojke bi morale doći kući za vidila.

Kad bi momak hodao s curom to bi zvali ćosanje. Ćosalo se najviše dok se ovce čuvalo. Dok bi ćosali, momak ne bi smio stati blizu (1m) djevojke niti je dirati i ljubit (bar ne javno, jer je bila velika sramota ako ih netko vidi, a za takvu djevojku bi pričali da je nepoštena). Kad bi joj došao u kuću, to bi značilo da će je sigurno oženiti. Neki bi roditelji i birali sinu djevojku, tj. buduću ženu koju je morao ženiti, i to uglavnom međusobno imućnije obitelji. (Tako bi bila uzrečica: "Ženi se od kuće (ugledne), da je gora od kučke nadoći će". Nekima bi išlo i više momaka a ona bi izabrala onog koji joj se najviše sviđa (ili bogatijeg). Nekoj djevojci, roditelji bi branili da se uda za nekoga, koga ona hoće, ili bi je namjenili tj. davali drugom koji je bogatiji ili iz kuće na dobrom glasu. Takve bi se najčešće ujagmile tj. "pobjegle" k onome koga vole, prije vjenčanja i nastavile živjeti s njim tj. budućim mužem. To je prije također bila velika sramota za obitelj iz koje je otišla. Bilo je i slučajeva da ima više udvarača i da joj je prijetila opasnost da je jedan nasilu odvede, a ona bi "utekla" onom koga najviše voli tj. "ujagmi se". Momci su najčešće jagmili djevojke iz drugog sela. Bilo je slučajeva da bi se momci potukli radi djevojke. Jedan takav slučaj je kad se više momaka potuklo zbog jedne djevojke, kojom prilikom je ubijen Andrija Ramić-Andraš pok. Mije. U tučnjavi je udaren kamenom u glavu i poslije je od zadobivenih ozljeda umro u bolnici u Mostaru.

Tada je u narodu bio običaj da se momak ženi iz svog mjesta, ako u svom selu ne može naći djevojku onda nije dobar, jer narod kaže "Koji se momak oženi iz drugog sela, taj je sirotinja, lin i nije dobar". Isto bi tako rekli i za djevojku ako ode u drugo mjesto. Ako se neka nije mogla udati, rekli bi da ne valja, takva bi postala usidjelica. Narod kaže: "Nije kome je određeno, već kome je osuđeno". Djevojke bi prije pjevale: "Sva bi sela za dva sela dala za rođeno i osuđeno". Tako su priče da su u doba Turaka, momci jagmili lijepe Turkinje, koju bi na silu odveli i pokrstili, a neki bi se na to šalili: "Prije Fata a sad Kata". Tako su i Turci otimali naše djevojke.

Rijetke su bile ženidbe između bogatijih i siromašnih. Ako bi neka cura bila lijena i neradišna ta bi se slabije udavala. Većinom su parovi bili iz istog sela ili župe, a pir bi najčešće bio po Svim svetima (početkom studenog) ili o Novoj godini i Uskrsu i to nedjeljom.

Prije svadbe, mladoženjini roditelji, stric i strina ili neko od bliže rodbine idu na zaruke (kaže se da idu na prsten ili ugovor) kod mlade, dok sam mladoženja ne bi išao. Tu se dogovore kad će biti svadba, koliko svatova, koga će mlada darovati i ostalo. Mladoženja i njegova obitelj birala je kumove (muške). Ako je mladoženja imao zetove oni bi bili kumovi mladoženji i mladoj (ako je imao više zetova, stariji bi bio kum mladoženji a mlađi nevjesti. Ako nije imao zetova, mladenci (ili obitelj mladoženje) bi našli po želji kumove koji nisu bili od svojte.

Nakon toga mladenci idu kod svećenika gdje se upišu za vjenčanje. Svećenik bi nedjeljom preko mise s oltara tri nedjelje zaredom, uoči pira, čitao proloncije. Ako bi netko znao za kakvu zapreku budućim mladencima bio bi dužan to reći svećeniku (uglavnom se to odnosi ako su mladenci u nekom rodbinskom odnosu a da to i ne znaju ili je netko već crkveno vjenčan). Za djevojku koja se ujagmila, proloncije se ne bi čitale preko mise, već se napiše na papir (uz napomenu da je to prva, druga i treća napovijed) i objesi na zid blizu ulaza u crkvu. Nekima koji su bili moćniji ili kako narod kaže "obrčniji", u tom bi se slučaju čitalo s oltara pa je narod protestirao kako pojedinci imaju tu privilegiju.

Sa prvom proloncijom bi se zvali svati, uglavnom rodbina. Ako se zove kućom tada idu muž i žena u svate, ako se ne zove kućom tada dolazi samo jedan tj.muški član iz te kuće (tj. glava kuće). Pozvanima se rekne kad će biti svadba te u koliko sati treba doći. Svata bi bilo većinom od 12-15, najviše 18. Za te bi rekli da su bili veliki svatovi. Zanimljivo je što su svati bili samo rodbina mladoženje, a od mlade bi došla samo braća i sestre i rođaci tek navečer tj. jabučari, -ako ih mladoženja pozove.

Mobilija tj. mladenkina dota, vozila bi se prije svadbe da se ruvo (razna roba i posteljina) može pospremiti (uglavnom nedjeljom tj. dan prije, dok u novije vrijeme ide četvrtkom). Majka bi, inače, kupila kćeri ruvo čim se ona zacuri. Plela bi joj bičve i terluke te torbu i uža, sukance, gube i đempere.

Po mobiliju idu diverovi i djeveruša (sestra ili prva rodica) tri dana prije svadbe. Diverovi su bili braća ili prvi rođaci od mladoženje (i to 3-4). Kad oni dođu po mobiliju kod mlade, tu bi bilo jela i pića za gošćenje. Nakon toga kad oni pođu, (mlađi) brat od mlade sjedne na škrinju (baulu) a diverovi mu daruju kapu, majci zepe (tadašnje kućne papuče) a ocu mlade košulju. Roditelji mlade taj dan pozovu i svoje prijatelje i rodbinu na ručak a vjenčanje je bilo sutradan tj. u ponedjeljak (netko bi imao svadbu i nedjeljom).Tako je bilo -do negdje 1962.g. Mobilija se prevozila konjima (kolima) ili lađom (ako je bilo isto blizu rijeke). Kod mladoženje bi drugi čekali mobiliju a uz put se slavilo pucajući iz kubure ili puške. U mobiliji bi bile slijedeće stvari: drvena škrinja crne boje (oko 1m duga, širine oko 60 cm i visine oko 60 cm). Neke škrinje bile su ukrašene tj. izrezbarene (ako je mlada bila iz bogatije obitelji). Poslije su mlade umjesto škrinje nosile baul ili komodu, a netko i komoćin ili kantunal od orahova drveta i izrezbaren ukrasima. Kudilja sa vunom i pouz za vunu te vreteno. Kudilja je uglavnom bila izrezbarena. Pouz je bio od ovčije mišine, širine oko 10 cm i dužine oko 1 m. Uzica je bila otkana od pređe i okićena pređom a uže je bilo našarano i okićeno te je imalo kitu na kraju. Kosorača, sikiru i sadak više komada.Torba, vriće od vune, opanke i ostalo ruvo od obuće i odjeće. Kušini (jastuci), sukanac od vune gube od vune, krpe, kova za robu, prtva, očenaši te ostalo za osobnu upotrebu. U mobiliji su išli i darovi za svate: bičve i teluke zavezani u šudar. Sa mobilijom mlada bi momku poslala košulju i bijeli cvijet. To se potom raspremi a krevet se namjesti za mladence.

Na dan vjenčanja, u vrijeme kad im je rečeno dolaze svati, a prima ih otac mladoženje tj. kućni domaćin ujedno preuzima prinos koji donesu. U prinosu se donosi (uglavnom dan prije) kruh ispod peke, demežana vina (od 5 ili 10 litara), kokoše ili drugo. Janjci, likeri, sokovi, torte uglavnom su se nosili tek negdje iza 1948.godine. Kad se svi svati skupe te im se odrede imena, stavljaju im se cvjetovi koje oni plaćaju. Vrlo stari običaj je bio da svatovi nose preko ramena lentu s hrvatskom trobojnicom. Zadnji svatovi, koji su nosili trobojnicu u našoj župi, su kad se ženio Mirko Musulin sa Dragovije. Tad su trobojnicu nosili mladenci i diverovi. Roditelji od mladoženje ne idu sa svatima u crkvu na vjenčanje. Prilikom odlaska svatova po mladu, majka mladoženje škropi ih kršćenom vodom, kao i majka od mlade kad pođu u crkvu. Običaj je također bio kad se ide u svate da se svakom svatu kao i mladencima zamota i stavi u džep 3 zrna kršćene soli i 2 lista masline te malo kalandorske sviće da ih zaštiti od uroka putem. Tako su stari ljudi govorili: "Ne trči ispred svata jer je urok namjenjen mladoj, a tko stane na urok ostaće nakazan!" Tako je bila stara priča, da je jedno žensko dijete trčalo ispred svata te palo i ostalo sakato i nakazno.

Stranica 1 >> 2

na vrh