| |
|
->
Vid
>>>
svetac Vid
Sveti Vid
svetac i mučenik
Sveti Vid se rodio u mjestu Mazzara del Valla na otoku Siciliji, a kao
progonjeni kršćanin njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova
progonstva negdje oko g. 304. ili 305. Kult mu se počeo širiti oko 600.
godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva
legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u
rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv.
Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji
rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije.
Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti
Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom
Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po
imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u
doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru
morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u
Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje
careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim
pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao
vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju,
gdje mladić umre.
Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi.
Već svršetkom V. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji
i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se
blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim
martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u
bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u
istočnu Crkvu.
Godine
756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza. Godine
836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na
rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida.
Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio
je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će
se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava
katoličkoga svijeta.
Kult
Sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog
sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida.
Stoga su crkve Sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle Sv. Vid
"sve vidi". U našim krajevima Sv. Vid bio je zaštitnik očiju, odnosno
ljudskog vida, a to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima, gdje
sveti Vid "vidi" gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido
ili Guy. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu , katkad
s gavranom i lavom. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je
njegov ikonografski motiv. Kod nas je najpoznatija katedrala Svetog Vida u
Rijeci čiji je zaštitnik.
Sveti
Vid je pokazao junaštvo već u ranoj dobi pa je tolikim pokoljenjima
svijetlio kao divan primjer vjernosti. Taj je primjer u puku budio prema
njemu veliku ljubav i pouzdanje pa su mu se onda kao svom velikom
prijatelju počeli utjecati u svim svojim nevoljama. I tako se onda posvuda
razvilo ono veliko štovanje prema njemu. Ono je našlo snažan izražaj i u
slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu. Likovna se umjetnost s pučkom
pobožnošću upravo natjecala kako bi što više proslavila toga mladoga
junaka vjere.
Oko
150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do
toga sveca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u
kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem
crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14
zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj
34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi
zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika.
Nabrojimo nešto od toga. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari,
histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine,
nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške
zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari,
podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi
slabog sluha i vida.
|
|
