List Župe Gospe Snježne-broj 11-Povijesni prikaz o neretvanskoj bolesti

-> List župe -> Broj 11 >>> Povijesni prikaz o neretvanskoj bolesti

POVIJESNI PRIKAZ O NERETVANSKOJ BOLESTI

( DE MORBO NARONIANO-TRACTATUS-MALARIJA)

BRANKO ILIĆ DR. VET. MED. u mirovini

METKOVIĆ, Ulica Norinska 6

Dana ,07.10.2005.

Neretva , kao zemljopisni pojam nije samo velika rijeka nego čitav prostor od njenog ušća, raskošne delte do granice sa BIH nedaleko od Metkovića. Od davnih vremena Neretva je opisivana kao vlažan, nezdrav kraj u kojemu haraju nepoznate bolesti, “Pomor- Pobol” često sa velikom smrtnošću. Stari Neretvani kao i učeni ljudi onog vremena misle da ovu bolest, tada nepoznatu, izaziva “loš zrak,” po čemu je dobila ime malarija (lat. mala aria = rđav, loš zrak). Sinonimi su joj groznica – močvarnica. Dok još nisu bile otkrivene bakterije vjerovalo se, da se zarazne bolesti šire isparavanjem iz močvara, zahoda, bara. U bogatoj tiskanoj građi za Neretvansku povijest možemo naći dosta podataka, koji su naizgled neprimjetni, nevažni, dok suptilnom istraživaču postaju putokaz za nova otkrića s posebnom važnošću i značajem za ovaj kraj. Medicinska nauka je tek polovinom 19. st. utvrdila da komarac prenosi malariju.

Teško je povjerovati, ali je istina, da su stari Neretvani znali, da komarac prenosi ovu bolest 120 godina prije, a možda i ranije od medicinskih saznanja. Talijanski putopisac ( fratar- redovnik) Alberto Fortis drugom polovinom 18. st. dva puta putuje po Dalmaciji. Tijekom tih putovanja posjećuje Neretvu, a svoje utiske i zapažanja izlaže u svom poznatom dijelu “Viaggio in Dalmazia”, objavljenom u Veneciji 1774. god. U svom putopisu Fortis, sa zdravstvenog stajališta, kraj oko Neretve opisuje sumorno. Fortis piše, da je ovaj kraj vlažan, nezdrav, ispunjen mnoštvom insekata, koji se legu u baruštinama Neretve, a to moreplovce obeshrabljuje da plove njenim vodama. Svojim osebujnim stilom s oduševljenjem govori o našim ljudima, ljepotama našeg krajobraza, opisujući život naših žitelja, običaje i zanimanja. Fortis nastavlja:” Svaki stanovnik ovog kraja ima svoj mali šator, da bi se zaštitio od komaraca i od zaraznih insekata za vrijeme spavanja.”Moja generacija rođena u Vidu, mom rodnom mjestu u dolini Neretve, naši roditelji i djedovi zovu ga “čambiluk ili džambiluk.” To je turska riječ udomaćena u našem govoru. Nije ni čudo da su se mnogi turcizmi unosili u ondašnji govor, jer je Turska granica sa pazarom bila udaljena od središta Metkovića oko 1 km. Čambiluk je zaštitna gusta mreža koja se stavljala preko kreveta. Štitio je naše težake i ribare od uboda komaraca i groznice, koja ih je “ tresla.” Za vrijeme napada groznice bolesnik bi dobio visoku temperaturu, a u isto vrijeme bi drhtao do iznemoglosti od osjećaja hladnoće. Dalje Fortis nastavlja svoja zapažanja: «Osobe koje nisu zauzete poslom borave pod tim šatorom od platna i preko dana za vrijeme ljetnih vrućina. Broj tih neprijatnih životinjica bio je vrlo velik u vrijeme kad sam se tamo nalazio, pa sam bio prosto očajan. Jedan Neretvanin pokaže mi mali čirić koji je imao na čelu i uvjeravao me, da mu je to došlo od uboda komarca. On je pametan čovjek i reče mi, kako misli da groznica od koje stradaju Neretvani dolazi vjerojatno od uboda ovih insekata, koji pošto su sisali crknutu ribu ili strvinu, a možda i neku otrovnu travu, ujedaju ljude. Doista mi se čini mogućim prijenos nekog mijazma ( grč. miasma-skvrnjenje, kužno isparavanje, - izraz koji se više ne upotrebljava.) ovim putem. Sumnja je u najmanju ruku oštroumna “ zaključuje Fortis.

Ovaj razgovor sa Neretvaninom bila je za Fortisa jedna mala novost i ohrabrujuće otkriće. Ušće rijeke Neretve već je više od dvjesto godina u svijetu poznato kao malaričan kraj u kojem vlada “ Neretvanska bolest”.To možemo zahvaliti Mletačkom liječniku Josipu Antunu Pujatiju, koji je 1747. god. na latinskom jeziku objavio raspravu o ovoj bolesti:” DE MORBO NARONIANO TRACTATUS “. Knjigu je odobrilo Ministarstvo zdravlja Mletačke republike. Tako je svijet upoznat s Neretvanskom bolešću koja je Mlečanima bila potpuno nepoznata. Za većinu liječnika Pujatijev rad je bio novost, jer je to prvo poznato djelo o Neretvanskoj bolesti. Ona je bila poticaj za Dr. Pietra Nutrizia Grisogona, sto trideset godina kasnije, da eksperimentalno istražuje dali je možda komarac izazivač Neretvanske bolesti. Dr. Pujati je 1726. god. postavljen na čelo liječničke službe u području Korčule. Slijedeće godine svjedoči o “ strašnom haranju “ neretvanske bolesti. Krajem kolovoza 1727. god. nakon “nezdravog ljeta,» piše on, da su nekoliko dana padale kiše. Neretvansko područje je tako nezdravo, da je vojska, koja je čuvala onaj kraj, začudo, najednom teško oboljela. I sam Pujati je obolio. On zapisuje: “Tamo sam bio četiri dana i kad sam se vratio kući tako sam teško obolio da su me mnogi bili već prekrižili.“ Jedan drugi mletački liječnik u Neretvi, Francesco Lanza zabilježio je najveću godišnju smrtnost u Dalmaciji na području Neretve.

Da je situacija bila teška i zabrinjavajuća potvrđuje najstariji statut Korčule iz 1265. god. Građanima i otočanima zabranjuje u svoj stan primiti osobe koje dolaze iz krajeva” gdje vlada veliki pobol i pomol”. Korčula 1420. godine donosi posebne odredbe protiv malarije. Od svibnja do rujna zabranjeno je ići u malarične krajeve kao što je Neretva. Za kaznu takvima se prijeti oduzimanje čitave imovine u korist grada. Budući ondašnja medicinska znanost nije poznavala malariju, njenu etiologiju – kako se prenosi, donosi i formalno-pravne drastične statutarne odredbe, u strahu od širenja na pučanstvo s ovoga kraja .U svijesti Dalmatinaca neretvansko podneblje bilo je na tako lošem glasu, da u jednoj pjesmi pjevaju o epitetima dalmatinskih gradova, a o Naroni govore beznadnim stihom:” O Neretva od Boga prokleta» (« Narenta maledetta da Dio“) To je još jedna potvrda u kakvim je teškim prilikama živio neretvanski čovjek. Ugrožen od čestih poplava nabujale rijeke, bolestima močvare, vlažne klime, do stalnih prijetnji mletačke i turske sile. Službena medicina danas zna, da je malarija, «FEBRIS INTERMITTENS», skupno ime za infekcije kroničnog toka, koje uzrokuju protozoi roda plasmodium, a prenose komarci roda anopheles.

Bolest se očituje periodičnim napadajem groznice, koji su u vezi s nespolnim razvitkom parazita, te splenomegaliom(povećanje slezene) i anemijom. Periodicitet napadaja može biti 48 ili 72 sata. U prvom slučaju govorimo o tercijani (malaria tertiana), a u drugom o kvartani (malaria quartana). Sigurno je, da tri vrste malaričnih parazita imaju isti ritam razvoja u krvi (48 sati), a samo jedan različit (72 sata). Klinička slika nije tipična, jasno izražena. Danas vlada mišljenje, da malarično oboljenje treba preciznije odrediti vrstom uzročnika, a ne samo kliničkim pojmom intermitentne groznice. Obzirom na uzročnika imamo: vivax-malariu, ovale-malariu, falciparum-malariu, uz zadržani izraz «kvartana», jer je može uzrokovati samo plasmodium malariae. Nas veterinare posebno zanima, da li je malarija zoonoza? Plasmodium malariae je morfološki i imunološki istovjetan sa plasmodium rhodaini kod afričkog čimpanze. Preko komarca, prirodnog vektora, može se prenositi od majmuna na čovjeka i obratno. U novije vrijeme je utvrđeno, da se još dvije vrste majmunskih plasmodia mogu prirodno prenijeti na čovjeka. To su: plasmodium cynomogli i plasmodium cynomogli bastianelli. Na osnovu ovih saznanja možemo dijelom ovu bolest smatrati i zoonozom. (Bolest ljudi i životinja).

na vrh