Broj 5-Dvi-tri crtice iz prošlosti župe

-> List župe -> Broj 5 >>> Dvi-tri crtice iz prošlosti župe

Dvi-tri crtice iz prošlosti župe

Za prvih godina austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini došlo je do spora između mještana župe Vid, dotično seljana Pruda i Dragovije, sa mještanima susjednih hercegovačkih sela Zvirića, Stubice i Garišta, a sve zbog prava korištenja pašnjaka i pojilišta na hercegovačkome terenu a na potezu Rotni Dolac – Crnići i to na državnom zemljištu između dalmatinsko-hercegovačke granice i privatnih ograda, od kojih su neke po dokumentima bile u vlasništvu Turaka(muslimana) iz Ljubuškoga. Kako se iz samih dokumenata vidi, spor se vodio nekoliko godina i na kraju je završio nagodbom po kojoj navedeno zemljište mogu koristiti mještani svih spomenutih sela i to za napasanje i pojenje stoke i korištenje drva za ogrjev na samome zemljištu, ali bez prava odnošenja drva svojim kućama.

O tome u Prudu još i danas kola zanimljiva predaja u kojoj se kaže: Za vrijeme zasjedanja suda, sudac je upitao, glavara sela Zvirići, Lovru Jurkovića: «Da li Pruđani i Dragovinjci koriste navedeno zemljište za ispašu i sječbu?» On je odgovorio: «Slavni sude, od bleke(blejanja) ovaca i krike čobana nemere se živiti ni ostati!» Prisutni glavar Pruda Ivan Volarević, zvani Ćoro, je rekao na to: «Tako je kako on kaže!» Na to ga je navodno savjetovao tadašnji župnik Vida don Jure Radojković rodom iz Podgore, koji da je «puno dobra učinija narodu i prosvitlija ga». Time su seljani župe Vid dobili spor za dugogodišnje korištenje pašnjaka i pojilišta.

Kako znamo da je Austrija zauzela Hercegovinu 1878. godine, a spor se vodio od 1881. do 1887. godine znači da su navedene terene seljani Vida koristili već i za turske vlasti, jer je po pričanju starijih bilo običajno pravo, da, ako netko uživa neko zemljište ili koristi neki prolaz bez smetnje više od deset godina, taj to pravo stječe u trajno uživanje.

To znači da su zadnje godine turske vlasti u susjednoj Hercegovini protekle u relativnom miru i bez međusobnih sukoba, čak i u međusobnoj suradnji i dobrosusjedstvu, jer su naši stari pričali da su «još za turske vladavine muslimani sa Jesenice gonili naše ovce u planinu».

O zadnjem sukobu sa Turcima, kojega je teško vremenski locirati, postoji zanimljiva pričica. I danas je pričaju stariji ljudi, a i ja sam je ovako čuo od pokojnjeg djeda: «Neki Turčin Lalić, iz Ljubuškoga, putova iz Stona doma preko Pruda. Više Pruda u Prudskoj dragi, na mistu zvanom Mršina rupetina, da su ga saletjela dva ajduka i zavikali: Stani, Turčine, da ti tvoga sveca Muameda! A Turčin odvrati: Što to reće, pašče lajavo? I maši se za pušku. Nato jedan ajduk skoči, privali ga s konja, a drugi mu odsiče glavu. Kad su ga pritresli kod njega ne nađoše ništa do li oku soli. A jerbo ga smakoše na njiovoj strani tribalo ga je privući na našu stranu, da se ne bi Turci osvetili. E, a kako ga vukoše na brzinu da ne bi kogod naiša i vidija, u priši su mu zaboravili glavu. U to dođoše Turci i kad vidiše glavu daleko od tila govorili su među se: «Aii, koliki je junak bija, koliko je bez glave iša.» Nu, kad skontaše šta je bilo, skupili se svi Turci iz Vitine, Ljubuškoga i Gabele da će ga osvetiti. Kažu, da se cilo brdo od Bobovišta do Planinića gaja crljenilo od turskih kabanica. U to zazvone zvona u Vidu jerbo se zapalila neka štala, a običaj je bija da se zvonin narod digne na uzbunu. Turci se pripadoše i utekoše vičući: «Bižmo, jadna nan majka! Iza nji stoji Rim i Beč. Nemremo ništa. Spasavajmo glave!»

I tako je taj sukob prošao bez većih žrtava. Ovako je meni pričao moj djed. Moguće da neki znaju i više. Grob ubijenoga Lalića se nalazi i dan danas podno Klačinske drage. Običaj je bio da svaki prolaznik na nj baci bar jedan kamen. To pamtim jer sam i sam kao dijete u tom kraju čuvao ovce. Na tom mjestu se nalazi s poprilična gomilica kamenja.

Originalnu presudu iz 1887. godine sačuvao je moj djed Ante Volarević Špirić, koji je rođen 1892. godine, a umro je 1982. i sada se nalazi u njegovoj ostavštini. Kažu da je dva, tri puta poslužila svojoj svrsi. Naime Mijatovići sa Garišta su pokušavali osporiti Pruđanima stečena prva, ali bi se svaki put povukli kad bi vidjeli da se isprava još čuva. Pokušao sam je prepisati točno onako kako piše, da ne ispustim ni jedno slovo. Možda svakome ne će biti razumljiva svaka starinska riječ. Stariji će ljudi svakako prepoznati lokalitete i shavitit će o čemu se radi. Evo sada slijedi prijepis tih dviju sudskih isprava čiji se originali i sada nalaze među spisima moga djeda.

Željko Volarević Špirić

na vrh