Broj 5-Marko Jakić i njegov Križni put

-> List župe -> Broj 5 >>> Marko Jakić: Moj "Križni put"

Marko Jakić i njegov «Križni put»

Rođen sam u Prudu 15.11.1925. godine. Živio sam u Prudu do 1941.godine. Te godine sam otišao u Slavoniju u Bjelkovac pokraj Podravske Slatine. Išao sam sa obitelji. Naselili smo se kao kolonizatori. Tada sam imao 16 godina. U siječnju 1943.godine sam poslom išao u Podravsku Slatinu. Tu me zatekla racija, to jest bez poziva su hapsili momke od 15 godina pa dalje za vojsku. Mene su uhapsili s drugima i stavili nas u jednu zgradu gdje nas je bilo od 150 do 200. Ni moja majka nije znala da su me uhapsili. Drugi dan su nas ukrcali u teretne vagone i odvezli u Beč u Austriju. Tu smo se okupali i dobili vojnu uniformu. Uzeli su naše podatke i obećali da će oni javiti našima kod kuće, da znaju gdje se nalazimo. Odatle su nas opet ukrcali u vagone i odvezli u Njemačku u Munchen. Tu smo dobili raspored. Prvo što je bilo, bilo je deset dana vojne obuke. Ja sam bio raspoređen na topništvo. Bili su to protuavionski topovi od 12o milimetara. Na toj obuci nas je bilo više od 5oo. Svi smo bili Hrvati. Mene je rasporedilo na položaj u Munchen. Druge je poslalo u Dortmund, neke u Koln. U Munchenu sam bio 3 mjeseca. Zatim su me premjestili u Koln. Tu sam bio tri i pol do četiri mjeseca. Opet su me poslali u Dortmund. I tu sam bio dva, tri mjeseca. Ne mogu sada točno znati koliko. Opet sam se vratio u Munchen isto na protuavinosko topništvo samo na drugi položaj. Tu sam bio do 15.svibnja 1945.godine. Kad je Njemačka kapitulirala, sastavili su nas Hrvate sve zajedno i časnike i vojnike. Držali su nam govor. Kazali su nam da je rat završen. Tko želi poći kući neka ide, tko želi ostati u Njemačkoj neka ostane u Njemačkoj. Ja sam mlad otišao od kuće. Zaželio sam vidjeti majku i odlučio sam se vratiti kući. Otac mi je umro kad sam ja imao sedam nedjelja. Željelo nas se vratiti svojim kućama oko četiri stotine.Vlakom smo se uputili za Zagreb. Kad smo došli na granicu Slovenije tu su nam partizani naredili da se iskrcamo. Bilo nas je ja ne znam koliko. Bilo nas je mnogo. Od granice Slovenije do Maribora vodili su nas dva dana. Na tom putu su nas svako nekoliko kilometara zaustavljali. Stalno smo bili u stoju. Svaki put kad bi nas zaustavili dolazilo je po nekoliko partizana i od nas su neke probirali i izvodili. Nisam znao po kom kriteriju to rade niti sam znao zašto to rade. Nitko se od njih više nije k nama vratio. Tada nisam znao da smo imali sreću što smo iz Njemačke zakasnili pet dana. Naime, tih pet dana koje smo zakasnili sa zarobljenicima se postupalo kako je god tko želio. Tih pet dana one, koji su se predali partizanima, dijelili su u kolone, slali u raznim pravcima i ubijali bez ikakove odgovornosti. Dan prije je došlo naređenje da se više ne ubija i to me spasilo. Mi smo bili obučeni u lijepe vojničke njemačke uniforme. Prvo što je bilo, naredili su nam, da se skinemo. Kad smo se skinuli uzeli su naše uniforme, obukli ih na sebe, a nama dali svoje poderane. Tako su s nama učinili još dva puta. Kad bi naime došli neki drugi partizani, koji su na sebi imali još poderanije uniforme od naših, onda bi nam naredili da skinemo sa sebe, i te već jadne i poderane. Oni bi ih na sebe obukli, a nama bi dali svoje koje su bile još lošije. Isto se ponovilo i treći put. Treći put smo ostali u samim dronjcima. Kod jednog tog presvlačenja dobio sam kaput koji je bio pun ušiju. Gdje god bi zavirio, u svakom šavu, bilo ih je bez broja. Ipak ga nisam bacio. Obukao sam ga i on mi je od tada bio jedini pokrivač, koji me štitio. Kad smo imali prigodu sjesti, ne bih sjeo na golu zemlju nego na njega. Poveli su nas pješice do pred Maribor. Tu su nas ukrcali u teretne aute i odvezli u Zagreb u logor Prečko. Tu nas je bilo toliko da broja uopće ne mogu reći. Nisam mogao procijeniti koliko nas je bilo. Silno veliko mnoštvo.

U Prečkome smo bili desetak dana. Tri dana nisam jeo ništa. Oni jesu kuhali nekakvu juhu, ali tko je mogao doći do nje kad nas je bilo veliko mnoštvo. Razvrstali su nas na domobrane i ustaše. Civile opet posebno. Poveli su nas u osam redova, a nismo znali uopće kamo idemo. Vodili su nas kroz neku šumu. Ja nisam znao kuda to prolazimo. Putem su nam govorili ako netko ne može ići neka ostane na kraju kolone. Za nama idu zaprežna kola sa hitnom pomoći pa ćepovesti one koji više ne mogu pješačiti. Međutim, mi smo ubrzo uočili što se zapravo događa s tim nesretnicima koji bi zaostajali. Tko god bi zaostao za kolonom partizani bi ga ubili.To je bila ta Hitna pomoć. To smo vidjeli svojim očima. Kad sam to vidio, prešao sam na čelo kolone. Bio sam mlad. Imao sam svega 20 godina, pa sam mogao hodati. Dok smo tako išli iza nas se stalno čulo pucanje. Znali smo što se događa, da ubijaju sve one koji zaostaju i više ne mogu hodati. Kad smo pošli iz Prečkoga bilo nas je oko deset tisuća, a kad smo došli u Požegu bilo nas je svega oko dvije tisuće. Tu je naš križni put završio i odatle su nas poslali da se svatko javi u svoj vojni okrug.

Ali putem od Prečkoga do Požege, što se sve događalo i kako su s nama postupali to se ne može opisati. To zdravu razumu ne može ići u glavu. Poveli su nas na početku u osam redova. No kad smo počeli ići nitko više nije gledao kako se ide, jer su slabiji stalno zaostajali, a oni su ih ubijali. Mi smo išli bez većeg zaustavljanja. Išlo se danju i noću. Stražari su se s vremena na vrijeme mijenjali, a mi do Podravske Slatine nigdje nismo jedan dan odmorili. Tu i tamo su nas pustili da sjednemo na zemlju uru ili dvije. Kud su nas sve vodili to ja nisam znao, jer od glada, pospanosti i iscrpljenosti nije me ništa ni zanimalo. Ništa me nije bilo briga, samo sam želio da ostanem živ. A često nism želio ni to. Znam da smo iz Prečkoga išli kroz Liku. Znam da smo bili u Voćinu i Podravskoj Slatini. Jedino smo tu imali odmor od nekoliko dana. U početku nismo znali da nas zapravo vode većinom kroz srpska sela. To smo kasnije shvatili. Naime, nismo dobivali nikakove hrane, apsolutno nikakove. Putem smo, sve što smo mislili da se može pojesti, uzimali i jeli. Oni koji su bili iza mene i travu su čupali i jeli. Ja sam bio, kako rekoh, na čelu kolone. Puštali su nas da pitamo hrane putem od ljudi u mjestima kroz koja smo prolazili. Ako su bila hrvatska sela, dali bi nam što su imali, ako su bila srpska sela, oni su nas i sami zvali da uđemo u kuću, a tada bi dobio ne hrane nego po glavi i leđima. Neke su i ubijali. U koloni smo bili sami Hrvati. Tko je ubio tada Hrvata, za taj zločin nikome nije odgovarao. Kao da je ubio zmiju na putu ili vrabca u polju. Zato su imali već spremne batine. Meni je batina, srećom, na vratima jedne kuće pogodila lijevo rame, a ne glavu koju je želio pogoditi. Lijevu ruku od tada više nikad nisam mogao normalno podignuti. Od tada sam pazio i nisam ulazio u kuće tražiti hrane u onih koji su nas pozivali da uđemo. Svi smo znali što ćemo dobiti. Znali smo da su to srpske kuće. Ako smo prolazili kroz hrvatska sela, obično su žene same izlazile sa hranom i davale što su u kući imale. I moja majka je bila u Podravskoj Slatini sa ženama i davala hranu. To mi je kasnije pripovijedala. Ja je nisam vidio, a ona mene da je i vidjela, kakav sam izgledao, ne bi me bila poznala. Postupak partizana prema nama ovisio je o oficiru koji je na konju pratio kolonu. Oficir, koji je u Podravskoj Slatini preuzeo kolonu zarobljenika i vodio je do Požege, nije dozvolio partizanima da nas ubijaju. I od Slatine do Požege nas putem više nisu ubijali. Ili je on u sebi imao nešto čovječnosti pa nije dao da nas ubijaju, ili mu je takvo naređenje došlo ili je tako bilo s toga što smo od sada prolazili kroz hrvatska sela. Ja to ne znam. Samo znam da nas od Podravske Slatine do Požege nisu ubijali.

U Požegi je bio kraj križnoga puta. Tu su nas prozvali po vojnim okruzima. Kad su nas prozivali tu sam prvi put od Prečkoga u Zagrebu do Požege vidio svoga susjeda Matu Marušića. Možda smo se i viđali, ali smo tako jadno, prljavo, neobrijano, izgladnjelo izgledali, da smo se zapravo začudili kad smo se preko prozivanja ugledali i pitali jedan drugoga: «Da li si to ti?»

Tu smo dobili raspored kamo će tko ići. Mene su odredili da idem u Sarajevo, a Matu Marušića su opremili u Osijek. Prigodom rasporeda su nam rekli da više nismo zarobljenici, nego da smo od sada vojnici. I dobili smo doručak. To je prva hrana koju smo dobili od povratka iz Njemačke. Do tada se svatko morao brinuti za sebe. Dobili smo i radno odijelo koje se sastojalo samo od hlača i jakete. Ništa drugo nismo dobili niti smo imali što drugo na sebi. Nismo dobili ni obuću. Bili smo bosi. Kad sam došao u Sarajevo dobio sam gumene bakanče. Tu nismo ništa radili. Mene su stavili za ekonoma, jer sam imao najviše škole. Imao sam šest razreda osnovne škole. Kad sam bio slobodan otišao bih na Ilidžu. Tu sam imao strica koji mi je dao cipele. Stric mi je dolazio u posjet više puta. Kad je proglašena amnestija pri kraju listopada 1945. godine, pustili su me kući. Ja sam otišao kod strica. On je javio majki, koja je tada već bila u Prudu, da dođe po mene. Ona je došla kod strica u Sarajevo. Još sam imao dva brata, a nismo se vidjeli već nekoliko godina. Obadvojica su prošla križni put kao i ja. U isto vrijeme su i njih pustili iz logora, tako smo se u roku od tri dana našli svi zajedno u Prudu. Ovo što sam ja ispričao nije ni jedan dijelić od onoga što smo mi pretrpjeli. To se ne može ni zamisliti. Naprosto zdrav mozak to ne bi mogao vjerovati.

Vojni rok sam ipak morao nadoslužiti. U vojsci sam bio šest mjeseci. Ali kad sam se htio zaposliti, uvijek sam bio narodni neprijatelj. Tražili su mladiće za miliciju. Javio sam se. Narodni neprijatelj to ne smije raditi. Tako su me odbili. Tražio sam da s zaposlim na željeznici. Narodni neprijatelj ni tu ne smije raditi. Ipak sam se kratko vrijeme uspio zaposliti u Metkoviću u građevinskom poduzeću. Zatim sam, opet kratko radio u Žitobazu. Isto u Metkoviću. To je bilo poduzeće za prekrcavanje pšenice. Napokon sam se zaposlio u luci Ploče u kolovozu 1951. godine kao radnik. Tu sam dočekao mirovinu.

Marko Jakić

na vrh