List Župe Gospe Snježne-broj 10-MLADI

-> List župe -> Broj 10 >>> MLADI

M L A D I

Tebi, Ana Frank!

Sve je nestalo! Kao da nikad postojalo nije. I ono malo mjesto drago tvome biću, ona mala, topla soba ostala je prazna. Sve divne uspomene, sva nadanja, pala su u mutnu vodu, za tren.

Umjesto osmijeha, šćućurena i uplašena grliš mati svoju u skučenom prostoru prepunom ljudi…strah trga svaki komadić duše tvoje, ubija i zadnje sjećanje. Bat teških, zaglušnih tračnica, škripa limenih zidova vlažnog vagona, tako su bolni za tvoje mlado, krhko biće.

Molim nebo da ti se smiluje, Ana.

Tvoja mala zvijezda na ramenu, tvoj ponos, tvoj život, postala je tek izdajnički broš. Noćna mora! Svi strahovi i ružni snovi postali su stvarnost. O mati moja, zašto su ovi ljudi uplašena lica? Kuda ih vode uniformirane sjene? Dugo škripanje kočnica. Vlak staje. Vrata se otvaraju. U pogledu sivo i hladno mjesto udaljeno od svijeta. Vuku tvoje tijelo iz vagona. Držiš majčinu ruku, ali te mračne sjene bacaju na vlažno blato kao stoku…kao stoku…

Molim nebo da ti se smiluje, Ana, prijateljice.

Vidim kako beznadno sjediš na goloj zemlji, promrzla i gladna. Slušam tvoj kašalj i bojim se za tebe, Ana. Bojim se da će siva zgrada i sjene uniformiranih ljudi uništiti tvoj san da doživiš prvu ljubav, da vidiš svijet u svim ljepotama, da budeš slobodna i velika, da poletiš visoko, visoko…

Molim nebo da ti se smiluje, Ana, prijateljice moja.

Iva Marušić, 1.a

*****************************************

Moj doživljaj pape

Za mene je papa bio poput dobrog djeda koji brine o meni i bdije nad cijelom Katoličkom crkvom. Kad god sam ga vidjela sa mladima i djecom osjećala sam ljubav koju nam Bog preko njega šalje. Dok sam ga gledala kako moli zajedno s nama na njegovim pohodima Hrvatskoj osjećala sam sigurnost. Na neobičan način voljela sam tog starca i toliko sam ponosna na ljubav koju je poklanjao nama Hrvatima i svim mladima ovog svijeta.

Papa Ivan Pavao II u mom će sjećanju zauvijek ostati zapamćen kao papa ljubavi i mira, papa jedinstva i praštanja.

Kristina Jakić VII.b

*****************************************

ČOVJEČE, PAZI DA NE IDEŠ MALEN ISPOD ZVIJEZDA

Zamisli čovječe, tišinu i muk, zamisli prazan prostor i nepotrošeno vrijeme! Zapitaš li se ponekad zašto si tu, što radiš tu? Razmišljaš li što bi bilo da nas nema, što bi bilo da nema tebe? Okreni se i pogledaj iza sebe! Prošlost! Progoni te, kopka po tvojim mislima. Uzdigni čelo i ponosno kroči ulicama svoga grada! Ne odustaj pred raljama zla što su se otvorile pred tvojim nogama! Ljudi smo, s problemima i bez njih. Ostajemo ljudi bez obzira na posljedice. Čovječe, potrudi se da ti svaka nova zora donese osmijeh na lice! Potrudi se da ti ponos igra grudima! Ponos nek te vodi stazama mira i ljubavi.

Ne dopusti da te guraju dnu kad znaš da ti tamo nije mjesto! Zvijezde nek ti budu prijateljice, zaslužuješ biti među njima. Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.

Iva Marušić 1.a

*****************************************

U DUBINI ZLOČINA I LAŽI JA ŽIVOT TRAŽIM SAMO

I po tko zna koji put pitam samu sebe: «Bože moj, gdje ovaj svijet ide?» Svaki dan zadajemo ti tisuće novih rana, a Ti sve to gledaš i čekaš. Čekaš kad će napokon doći dan pun ljubavi, sreće, radosti… Raj ali na zemlji.

Prvog dana šetam sama tamnom ulicom, dok me prati vlastita sjena. Već me počela hvatat jeza. Malo dalje začujem krik, čujem svoje srce gdje lupa. Usporim da osluhnem bolje. Začujem poziv upomoć i počnem trčati. Blok dalje vidim ženu na podu i muškarca u bijegu. Kleknem i pomognem ženi da se ustane i izgovorim tri riječi utjehe: «Bit će dobro.» Žena me pogleda velikim suznim očima i uz drhtaj glasa izusti: «Hvala!» Srce mi zadrhti, ali odmah mi prođe kroz glavu da se to događa svaki dan, svaki sat, svaku minutu i zapitam se: «Gdje ovaj svijet ide??»

Drugu večer sjedim na maloj klupici. Obasjava me ulična lampa, moje misli lutaju. Odjednom ih prekine dječji plač i trznem se da osvrnem. Pogledam na prozor male kuće te ugledam sjene kako se kreću. Otac je mlatio svoje dijete. Svoje rođeno dijete. Pa kako ima srca, zar je vrag opsjeo svaku dušu?? Kako se usuđuje? Odakle mu pravo…ah, pa da, to je zlo! Ono ne pita za mišljenje, ne daje nam slobodu, već nas truje iz dana u dan. I dok sam gledala to nevino dijete i tu zvijer nad njim, nikad se nisam osjećala tako bespomoćno, jadno i grozno. Znala sam da u tom trenutku ne mogu pomoći tome djetetu. Krvavih očiju okrenula sam se i gorko zaplakala.

Treći dan sam vidjela kako muž vozi ženu na posao i malo poslije vozi se i grli sa mladom i lijepom curom. On je svaki dan okružen lažima, prevarama i velikim grijehom, a kad dalje pogledamo to sve nas okružuje. Pa čemu se onda čudimo? Na svakom koraku susrećemo se sa nasiljem, lažima, prostitucijom, drogama…sve je manje ljubavi, sreće, igre, dječjeg smijeha… I zapitam sama sebe: «Pa kako će itko biti na kraju sretan kad raste u ovakvom okružju?»

Kad će biti bolje sutra, hoću li dočekati to?? Ja na ta pitanja ne mogu odgovoriti, ali mogu iz dana u dan pomagati ljudima, bit bolja, pomoći prijatelju u nevolji, i reći sama sebi: «Ja neću dopustiti da zlo i laž ovladaju sa mnom, jača sam od njih.» Ljubav, iskrenost i sreća puno su privlačniji od jada i bijede.

Da svakim danom kaže to dvoje ljudi, možda bi se ovaj svijet počeo mijenjati. Ne, ne možda, vjerujem da bi!

Mia Bukovac

na vrh