List Župe Gospe Snježne-broj 10-Sveti pomoćnici

-> List župe -> Broj 10 >>> Sveti pomoćnici

SVETI POMOĆNICI

Spomendan svetog Vida daje nam povod da upoznamo skupinu svetaca, koje, kao i njega, pučka predaja smatra naročito moćnim zagovornicima u raznim potrebama i teškim situacijama. Pobožnost prema njima nastala je u njemačkim zemljama, o čemu svjedoče stari misali: onaj iz Bamberga iz g. 1490.,iz Mainza g. 1493., iz Konstanza g. 1504., iz Isenheima g. 1516. Jedan vatikanski kodeks iz g. 1466. ima «Misu koja se govori u čast XV pomoćnika u svakoj potrebi». Taj je misni obrazac Zbor obreda g. 1618. dokinuo i zamijenio ga zajedničkom misom za više mučenika. Papa Leon XIII. dopustio je ipak nekim svetištima svetih pomoćnika vlastitu misu.

Možda je najpoznatije svetište u čast svetih pomoćnika podignuto u blizini Staffelsteina, u pokrajini Oberfranken, zvano Vierzehnheiligen. Tamošnja raskošna crkva u stilu profinjenog rokokoa ide u red veoma glasovitih crkava u Njemačkoj. Kad se čovjek nalazi u toj crkvi upravo osjeća kako je smisao za čudesno baš u njoj našao svoj neusporediv izražaj. Raskoš svjetla, boja, oltara, kipova čovjeka prenosi u neko nadzemaljsko ozračje. Jedno nedjeljno ljetno poslije podne posjetio sam tu crkvu i ostao upravo zadivljen. Stvarnost svetaca, njihova zagovornička moć osjećala se u njoj kao nigdje drugdje. U životnom djelu velikoga majstora graditelja, Balthasara Neumannsa, koji je g. 1753. umro u Wurzburgu, proštenišna crkva Vierzehnheiligen zauzima izuzetno mjesto.

Broj svetih pomoćnika kreće se između 14 i više. Najčešći je broj 14. To su:

Sveti Akacije, pomoćnik protiv glavobolje i tjeskobe; sveta Barbara, koju zazivaju u pomoć protiv groma i nenadane smrti; sveti Blaž, pomoćnik u bolestima grla; sveta Katarina, djevica i mučenica, zaštitnica kršćanskih filozofa i pomoćnica u fiziološkim nedostacima jezika; sveti Cirijak, pomoćnik protiv đavolskog opsjednuća, osobito u času smrti; sveti Kristofor, zaštitnik protiv prometnih nesreća, protiv uragana i kuge; sveti Dionizije, mučenik, koga slikaju s glavom u ruci – aluzija na njegovo mučeništvo – a zazivaju ga u pomoć protiv đavolskog opsjednuća i glavobolje; sveti Egidije, koga prikazuju u benediktinskoj kukuljici s košutom kraj njega, a zazivaju protiv prevelikog straha, nemoći i ludosti; sveti Erazmo, zaštitnik mornara, a zazivaju ga i bolesnici što boluju na crijevima; sveti Eustahije, zazivaju ga u svim nevoljama, a osobito da odstrani opasnost ognja, uključujući i onaj pakleni; sveti Juraj, zaštitnik srednjovjekovnih vitezova, vojnika, a zaziva se i u kožnim bolestima; sveta Margareta, djevica i mučenica, koju zazivaju trudnice; sveti Pantaleon, zaštitnik liječnika i sušičavih bolesnika; sveti Vid, o kome smo već govorili.

Uz te svece u nekim se spisima još nalazi sveti Liberan, koji se kod nas veoma slavi u Neretvi i Stonskom primorju, te sveti Humbert. U Italiji se među svecima pomoćnicima naročito slavi sveti Magno, biskup Trevisa, sveti Rok, štovan veoma i drugdje, sveti Leonard i sveti Nikola. Svetim pomoćnicima bile su posvećene mnoge bolnice, gradovi, kapelice, crkve i svetišta. Naročito je bilo poznato ono iz g. 1448. u Wurzburgu. Kult je tih svetaca nadahnuo mnoge zanatlije i umjetnike koji su izrezbarili, isklesali, i islikali njihove likove za crkve i oltare. U štovanju tih svetaca naročito je dolazila do izražaja vjera u moć svetačkog zagovora. Dobro je da tu vjeru i danas gajimo štujući svece kao naše velike zagovornike pred Bogom.

Veoma rašireno štovanje svetaca pomoćnika daje nam povod da nešto reknemo o elementima teologije svetačkoga kulta u želji da naše zazivanje svetaca bude što prosvjetljenije i daleko od svakoga praznovjerja.

Štovanje svetaca u Crkvi javlja se tek 100 godina poslije Isusove smrt, u početku malo neodređeno i nesigurno, da se kasnije razvije u posve svjesno iskazivanje počasti u prvom redu mučenicima, a onda malo-pomalo i ostalim svecima.

Štovanje Majke Božje i svetaca poprima sve jače naglaske u IV. i V. stoljeću, kad su se počele voditi oštre teološke rasprave o Kristovoj ličnosti, o njegovu božanstvu i čovještvu, o tajni utjelovljenja, o hipostatskoj uniji, tj, sjedinjenju dviju naravi u jednoj božanskoj osobi Isusa Krista. Kad se došlo jasno do spoznaje da je Isus iz Nazareta od Boga poslani Mesija, sve više dolazi i do svijesti da on ima oko sebe mesijanski narod. Crkveno naučiteljstvo, propovijedi i kateheze njezinih pastira sve više osvjetljavaju istinu da onaj to dublje pripada mesijanskom narodu što je u svome životu više ostvario nasljedovanje Krista. A budući da se ono u smrti za njega ostvaruje na najočitiji način, naročito se razvija štovanje mučenika, tj. onih koji su iz ljubavi prema Kristu, da se s njime što više suobliče, pošli i u smrt. U tome bi bili oni temeljni elementi teologije svetačkoga kulta iz kojih se mogu onda razviti i svi ostali.

Apsolutno je svet samo Bog. S njegovom se svetošću ne može usporediti ni jedna druga. No, Božja ljubav otvara vrata svoje svetosti i prema stvorenjima, osobito razumnima: anđelima i ljudima. Ako su oni povezani s Bogom, ako su kod njega, onda postaju dionicima njegove svetosti. Ljudima je Božja svetost naročita zasjala u Kristu čovjeku. I on je zapravo jedini čovjek koji je u okvirima svoje ljudskosti posve svet. Kršćanska je svetost u što većoj suobličenosti s Kristom. Krist je kao čovjek najsavršeniji Božji svetac, zato i uzor svake ljudske svetosti, njezin pralik. Apostol Pavao nastojao se suobličiti s Kristom, u njega ugledati i svoje kršćane potiče: «Ugledajte se u me kao ja u Krista!» Na taj način i svetost običnih svetaca postaje primjerna za svakoga od nas. Po njihovu primjeru, a i zagovoru, i svi mi treba da se po Kristu nastojimo što više približiti Bogu, biti kod njega, omiljeti mu kao što mu je omilio njegov jedinorođenac Isus Krist, pa ćemo i mi biti sveti.

(Preuzeto iz knjige DUHOVNI VELIKANI - Josip Antolović

I. dio str. 566.-570.

na vrh