List Župe Gospe Snježne-broj 10-Sveti Vid

-> List župe -> Broj 10 >>> Sveti Vid

SVETI VID

(mučenik +304/305)

I sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijenu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.

Oko godine 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Kresencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanovog progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vreloga ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.

O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu izmišljena. Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentalu, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinsarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu.

Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo g. 583. sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle ga je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korvey ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od najljepših crkava katoličkoga svijeta.

Već sam spomenuo da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34 patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. Nabrojimo nešto od toga. Svetoga Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slaboga sluha i vida.

U djetinjstvu sam i ja svake godine na blagdan sv. Vida išao u obližnje Veliškovce, gdje je tome svecu u župnoj crkvi posvećen jedan pokrajni oltar, a Vidovo se uvijek veoma svečano slavilo. Tada bi obično propovijedao sada već pokojni viljevački – kasnije marjanski župnik – revni svećenik Josip Radičev. On bi u svojim propovijedima naglašavao vjernost sv. Vida kršćanskoj vjeri, šibajući po vjerskoj mlakosti i drugim porocima i pozivajući na obraćenje. Bio sam dijete, baš kao i sv. Vid, sli su me te propovijedi u djetinjoj dobi duboko dirale i poticale na razmišljanje. Sveti Vid je pokazao junaštvo već u ranoj dobi pa je tolikim pokoljenjima svijetlio kao divan primjer vjernosti. Taj je primjer u puku budio prema njemu veliku ljubav i pouzdanje pa su mu se onda kao svom velikom prijatelju počeli utjecati u svim svojim nevoljama. I tako se onda posvuda razvilo ono veliko štovanje prema njemu. Ono je našlo snažan izražaj i u slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu. Likovna se umjetnost s pučkom pobožnošću upravo natjecala kako bi što više proslavila toga mladoga junaka vjere.

Na koncu još jedno pitanje. O čemu možemo mi danas razmišljati kad slavimo sveca o čijem životu, kraj svega njegova štovanja, tako malo znamo? – Razmišljajmo o neistraživom Kristovu bogatstvu što je po milosti krštenja i mučeništvu bilo sakriveno i u tom dječaku. On je bio velik po Kristu i u Kristu. Krist ga je u obilju učinio dionikom svoga božanskoga života, svoga bogatstva i punine. Vid je to blago znao cijeniti i za nj je hrabro pošao u smrt. U tome je sva njegova slava, sva njegova veličina, sva njegova suvremenost i primjerenost i za nas njegove štovatelje, a daj Bože, i nasljedovatelje.

(Preuzeto iz knjige DUHOVNI VELIKANI - Josip Antolović I. dio str. 566.-570.

na vrh