->  Žudije >>> povijest žudija

POVIJEST ŽUDIJA ŽUPE VID

Uskršnji običaji i paraliturgijska tradicija čuvanja Kristova Groba datira stotinjak godina unatrag a točnog zapisa o samom početku ove tradicije nema, pretpostavlja se da je počela po uzoru na običaje u župi svetog Ilije iz Metkovića a za vrijeme župnika don Josipa Gabrića rođenog metkovca (na župi bio od 1862. do 1865.).

Čuvanje Gospodinova Groba u Vidu u počecima je bilo u takozvanoj „misnoj robi“ (najbolje što su imali) u prvim godinama to su bile bile platnene košulje sa tkanim hlačama, poslije se prešlo na mornaričke odore.

Danonoćno su se izmjenjivali od izlaska na Veliki Četvrtak do Uskrsa iza svete mise. Godine 1932. pristupilo se izmjeni odora te se sa dotadašnjih mornaričkih prešlo na imitacije rimskih vojnika, sličnih onima u tada susjednoj župi sv Ilije Metković, u tri boje i to crvena, žuta i ljubičasta svaka je simbolizirala po jedno mjesto župe: Vid, Prud i Dragovija a odjevali su ih naizmjenice svake godine druga boja. U tim vremenima svako mjesto odnosno boju činilo je po dva čuvara tako sve do negdje 1970.godine kada su se postave udvostručile. Sve vrijeme žudije vodi zapovjednik u našoj župi zvan JUDA obučen u stliziranu odoru rimskog vojskovođe a svoje zapovijedi izdaje udaranjem mačem o štit.

2000.godine napisan je pravilnik ili scenarij djelovanja žudija u te dane: vrijeme kad izlaze, redoslijed mijenjanja, postupak zamjene, redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim skicama i shemama kao pravi vojnički pravilnik.

2003. godine žudije su krenule u obnovu dotrajale odore. Po nacrtu poznate metkovske pjevačice i modne  kreatorice Matije Vuica, koja živi i radi u Zagrebu sašivena su nova odijela i štitovi. Kacige i koplja su prebojani.

2003. godine napravljen je i novi križ od punog drveta koji "Šimun" nosi u procesiji na Veliki petak (oko 1 km). I to je svojevrsna tradicija Vida. Bos i u crnoj odjeći da se ne prepozna, s križem koji ne spušta na zemlju cijelo vrijeme još jedna je pokora i vrijedan običaj.

Godinama do Domovinskog rata u župi je djelovao običaj bratima, koji seže daleko u povijest župe a zamro je tijekom Domovinskog rata.

POSEBNOST ŽUPNIH ŽUDIJA

Žudije izlaze na Veliki četvrtak pred Kristov Grob i tu se u tri boje izmjenjuju svakih petnaestak minuta do Velike subote prije „Slave“. Službu vrše stojeći mirno i svi njihovi pokreti su vojnički sihronizirani, otresiti, srditi i nepristupačni u svom odnosu prema puku. Narod se ne smije kretati ispred njih i ne smije polaziti kroz njihove postrojne linije sve to vrijedi do samog „buđenja“ i ustajanja kada nastaje njihova preobrazba u skrušene i miroljubive Gospodinove vojnike. Tada narod iz poštovanja prema njihovoj žrtvi isto ne remeti niti ometa njihovu službu.

Ono po čemu se razlikuju Žudije naše župe od svih ostalih jest da nakon padanja, ustaju i stoje cijelu misu kao i sutradan na Uskrs što je jedinstven slučaj žudijskih običaja.Vrijeme nastanka ovih paraliturgijskih običaja je vrijeme male pismenosti puka te se ovim svojevrsnim igrokazima nastojalo puku predočiti događaje Isusove Muke. Tako vojnici koji su mučili i razapeli Isusa služeći i slušajući svoga cara odnosno zapovjednika spremni za njih počiniti i nagora zvjerstva, svojom trešnjom prikazuju svoju unutarnju „borbu“ neželeći izdati svoje nadređene i odreći se dotadašnjeg načina života. Samo koji trenutak kasnije po uprizorenju Uskrsnuća oni svojim ustajanjem i mirnim stavom daju svima do znanja da od toga trenutka služe samo jednom Kralju. To je u stvari prikaz preobrazbe krvnika i razbojnika u ponizne Isusove sljedbenike.

Biti Žudija, u župi Gospe snježne velika je pokora. Žudije mogu biti samo oni koji žive u župi i idu redovito na svetu misu te su uzorni u svakodnevnom životu. Uvjet su se vremenom mjenjali od prvih kada su to mogli biti članovi bratovštine pa do onik koji su morali završiti vojnu obvezu, danas za to pored ovih prethodnih uvjeta mora biti punoljetna muška osoba.
 

(Uskršnji žudijski običaji)

(Objavljeno u Listu Župe Gospe Snježne, broj 3, travanj 2000.godine)

Vidonske Žudije  su godine 1932. osnovali Joko Jurišin i Joko Ilić-Joktur. Tada ih je bilo šest i nisu, kao danas, imali zapovjednika među sobom. Žudije su mogli biti samo članovi župne bratovštine i njihovi sinovi. Bilo je poželjno da kandidat ima odslužen vojni rok, isto se tražilo glede vojničkog, čvrstog i mirnog držanja žudija.

Žudije bi počele sa čuvanjem Isusova groba na veliki četvrtak iza Glorije, oko 10 sati, pa neprekidno do mraka. Na Veliki je petak bivalo isto samo što se taj dan išlo u procesiju od Sv. Vida  na Križ, kroz Vučića kuće, na Grad i natrag u crkvu. Tom prilikom Šimun je nosio zavjetni križ koji je po odluci zavjetnika nekad bio pun pijeska a sam Šimun  u većini slučajeva išao je bos. Šimun je mogao biti bilo koji župljanin (povod je redovito bio osobni zavjet), jedini je uvjet bio prijaviti se  kod župana. Župan se obvezivao identitet Šimuna držati u tajnosti (Šimun bi u procesiji bio "maskiran" tj. obučen u crnu haljinu s kapuljačom preko glave). Zbog velikog broja prijavljenih na red za izvršenje zavjeta, znalo se čekati  i po 5-6 godina. Na Veliku subotu kad bi zazvonile Glorije, žudije bi popadale i poslije mise išle bi kod župana na gozbu.

Žudije su se po boji odore dijelile na tri grupe. Ljubičasta boja je bila rezervirana za župljane iz sela Vida, dok su crvenu i žutu odoru naizmjence nosili župljani Vida i pruda i to tako da su  jedne godine Vidonci nosili crvenu, a Pruđani žutu i obrnuto.

 Po dolasku komunista na vlast, nakon drugog svjetskog rata, a za vrijeme progona katoličkih biskupa, ni žudije nisu bile pošteđene provokacija od strane aktivista komunističke partije. Jedan takav nemili događaj zbio se kada je grupa komunista prolazila pokraj crkve Svetog Vida (koja je tada bila glavna župna crkva), dok su u njoj žudije pred Kristovim grobom čuvale stražu. Jedan od komunista ušao je u crkvu i počeo žudije tjerati vani. U nastalom metežu počelo se i pucati. Tada su kod crkve pristigli mjesni odbornici koji su prije tog događaja bili na sastanku u jednoj obližnjoj kući. Odbornici su se, na s gospodinom Jurom Volarevićem-Crnim, umiješali i pokušali komunistima objasniti svrhu i razlog bdijenja žudija. Kada su uvidjeli da uvjeravanjem neće ništa postići, sami su odjenuli žudijsku odoru i preuzeli stražu iako su neki od njih i sami bili članovi komunističke partije.

 Na Uskrs godine 1953. žudijama je pridodan i vođa straže od naroda prozvan Juda. Njegova je funkcija bila izdavanje zapovijedi što je izvodio udaranjem mačem po štitu. Zapovijedi su se međusobno razlikovale po broju i redoslijedu udaraca. Prvi čovjek koji je obnašao dužnost Jude bio je Joko Ilić-Joktur.

Po dovršetku izgradnje nove župne crkve Gospe od Snijega 1962.godine, žudije prelaze u novi prostor zbog čega njihov program doživljava manje promjene.

Straža se u novoj crkvi postavljala između prezbiterijanskog dijela crkve i puka, a po uvođenju ponoćke padalo se točno u ponoć. Izmjena straže vršila se, po bojama, svakih 15 minuta. Pred grobom su se uvijek nalazila dva stražara, odnosno jedna boja. Oko 15 minuta prije ponoći, Juda bi izveo sve žudije na stražu. Na župnikove riječi: "slava Bogu na visini...", svi bi se počeli tresti i padati. Desetak minuta žudije bi ležale na tlu nakon čega bi na zapovijed  Judinu ustale. Tada bi opet zauzeli stražu, po troje sa svake strane prezbiterija, i tako ostajali do kraja misnog slavlja. Od te 1962.godine žudije su počele čuvati stražu i na sam Uskrs, za vrijeme cijele mise (što predstavlja dobru pokoru), pri čemu su zadržavali raspored od protekle noći.

 Za mandata župana Vlade Ramića-Lauda, 1977.godine, brojno stanje žudija se udvostručuje. Sada je svaka boja imala po četiri čovjeka. Od platna kupljenog u Čapljini metkovske Časne Sestre šiju novih šest odora. Od starih kaciga vatrogasne postrojbe Luke Ploče, limar Braco Kaleb pravi šest žudijskih kaciga. Koplja izrađuje Iko Beš, a postojeće oštećene kacige uređuje Jakov Bukovac. Kako dvanaest stražara više nije moglo stati u prezbiterij, žudije su i nakon padanja ostajale na svojim mjestima ispred prezbiterija (Po tom ostajanju na misi i nakon padanja, vidonjske žudije se razlikuju od ostalih žudija, međutim takav je bio običaj i zadržan je do danas).

Poslije ove promjene, počelo se sve manje stražariti preko dana. Jedno vrijeme dnevnu stražu su preuzeli mlađi, tj. buduće žudije, dok i to nije potpuno iščezlo. Nakon izgradnje crkve Sv. Ivana u Prudu, žudije su počele stražariti i jutarnju uskršnju misu u Prudu.

Ovime žudije dobivaju još jednu obvezu u svojem zavjetnom čuvanju Groba i po završetku Velike mise u Vidu, na sam Uskrs svi zajedno idu kod župnika na zajedničku gozbu i tada im se priključuje i Šimun pa se tom prilikom otkriva i njegov identitet. 

Po priči Jakova Bukovca i Vlade Ramića

 Marko Marušić, Vid 19.03.2000.godine.

na vrh

impressum (kontakt) * © www.vid.hr  *