->
Žudije
>>> povijest žudija
POVIJEST ŽUDIJA ŽUPE VID
Uskršnji običaji i paraliturgijska tradicija čuvanja Kristova Groba
datira stotinjak godina unatrag a točnog zapisa o samom početku ove
tradicije nema, pretpostavlja se da je počela po uzoru na običaje u župi
svetog Ilije iz Metkovića a za vrijeme župnika don Josipa Gabrića
rođenog metkovca (na župi bio od 1862. do 1865.).
Čuvanje Gospodinova Groba u Vidu u počecima je bilo u takozvanoj „misnoj
robi“ (najbolje što su imali) u prvim godinama to su bile bile platnene
košulje sa tkanim hlačama, poslije se prešlo na mornaričke odore.
Danonoćno su se izmjenjivali od izlaska na Veliki Četvrtak do Uskrsa iza
svete mise. Godine 1932. pristupilo se izmjeni odora te se sa
dotadašnjih mornaričkih prešlo na imitacije rimskih vojnika, sličnih
onima u tada susjednoj župi sv Ilije Metković, u tri boje i to crvena,
žuta i ljubičasta svaka je simbolizirala po jedno mjesto župe: Vid, Prud
i Dragovija a odjevali su ih naizmjenice svake godine druga boja. U tim
vremenima svako mjesto odnosno boju činilo je po dva čuvara tako sve do
negdje 1970.godine kada su se postave udvostručile. Sve vrijeme žudije
vodi zapovjednik u našoj župi zvan JUDA obučen u stliziranu odoru
rimskog vojskovođe a svoje zapovijedi izdaje udaranjem mačem o štit.
2000.godine napisan je pravilnik ili scenarij
djelovanja žudija u te dane: vrijeme kad izlaze, redoslijed mijenjanja,
postupak zamjene, redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim
skicama i shemama kao pravi vojnički pravilnik.
2003. godine žudije su krenule u obnovu
dotrajale odore. Po nacrtu poznate metkovske pjevačice i modne
kreatorice Matije Vuica, koja živi i radi u Zagrebu sašivena su
nova odijela i štitovi. Kacige i koplja su prebojani.
2003. godine napravljen je i novi križ od punog
drveta koji "Šimun" nosi u procesiji na Veliki petak (oko 1 km). I to je
svojevrsna tradicija Vida. Bos i u crnoj odjeći da se ne prepozna, s
križem koji ne spušta na zemlju cijelo vrijeme još jedna je pokora i
vrijedan običaj.
Godinama do
Domovinskog rata u župi je djelovao običaj bratima, koji
seže daleko u povijest župe a zamro je tijekom Domovinskog rata.
POSEBNOST
ŽUPNIH ŽUDIJA
Žudije izlaze na Veliki četvrtak pred Kristov Grob i tu se u tri
boje izmjenjuju svakih petnaestak minuta do Velike subote prije
„Slave“. Službu vrše stojeći mirno i svi njihovi pokreti su vojnički
sihronizirani, otresiti, srditi i nepristupačni u svom odnosu prema
puku. Narod se ne smije kretati ispred njih i ne smije polaziti kroz
njihove postrojne linije sve to vrijedi do samog „buđenja“ i ustajanja
kada nastaje njihova preobrazba u skrušene i miroljubive Gospodinove
vojnike. Tada narod iz poštovanja prema njihovoj žrtvi isto ne remeti
niti ometa njihovu službu.
Ono po čemu se razlikuju Žudije naše župe od svih ostalih jest da nakon
padanja, ustaju i stoje cijelu misu kao i sutradan na Uskrs što je
jedinstven slučaj žudijskih običaja.Vrijeme nastanka ovih
paraliturgijskih običaja je vrijeme male pismenosti puka te se ovim
svojevrsnim igrokazima nastojalo puku predočiti događaje Isusove Muke.
Tako vojnici koji su mučili i razapeli Isusa služeći i slušajući svoga
cara odnosno zapovjednika spremni za njih počiniti i nagora zvjerstva,
svojom trešnjom prikazuju svoju unutarnju „borbu“ neželeći izdati svoje
nadređene i odreći se dotadašnjeg načina života. Samo koji trenutak
kasnije po uprizorenju Uskrsnuća oni svojim ustajanjem i mirnim stavom
daju svima do znanja da od toga trenutka služe samo jednom Kralju. To je
u stvari prikaz preobrazbe krvnika i razbojnika u ponizne Isusove
sljedbenike.
Biti Žudija, u župi Gospe snježne velika je pokora. Žudije mogu biti
samo oni koji žive u župi i idu redovito na svetu misu te su uzorni u
svakodnevnom životu. Uvjet su se vremenom mjenjali od prvih kada su to
mogli biti članovi bratovštine pa do onik koji su morali završiti vojnu
obvezu, danas za to pored ovih prethodnih uvjeta mora biti punoljetna
muška osoba.
(Uskršnji žudijski običaji)
(Objavljeno u Listu Župe
Gospe Snježne, broj 3, travanj 2000.godine)
Vidonske
Žudije su godine 1932. osnovali Joko Jurišin i Joko Ilić-Joktur.
Tada ih je bilo šest i nisu, kao danas, imali zapovjednika među sobom.
Žudije su mogli biti samo članovi župne bratovštine i njihovi sinovi.
Bilo je poželjno da kandidat ima odslužen vojni rok, isto se tražilo glede
vojničkog, čvrstog i mirnog držanja žudija.
Žudije
bi počele sa čuvanjem Isusova groba na veliki četvrtak iza Glorije,
oko 10 sati, pa neprekidno do mraka. Na Veliki je petak bivalo isto
samo što se taj dan išlo u procesiju od Sv. Vida na Križ, kroz
Vučića kuće, na Grad i natrag u crkvu. Tom prilikom Šimun
je nosio zavjetni križ koji je po odluci zavjetnika nekad bio pun pijeska
a sam Šimun u većini slučajeva išao je bos. Šimun je mogao
biti bilo koji župljanin (povod je redovito bio osobni zavjet), jedini je
uvjet bio prijaviti se kod župana. Župan se obvezivao
identitet Šimuna držati u tajnosti (Šimun bi
u procesiji bio "maskiran" tj. obučen u crnu haljinu s kapuljačom
preko glave). Zbog velikog broja prijavljenih na red za izvršenje zavjeta,
znalo se čekati i po 5-6 godina. Na Veliku subotu kad bi zazvonile
Glorije, žudije bi popadale i poslije mise išle bi kod
župana na gozbu.
Žudije
su se po boji odore dijelile na tri grupe. Ljubičasta boja je bila
rezervirana za župljane iz sela Vida, dok su crvenu i žutu odoru
naizmjence nosili župljani Vida i pruda i to tako da su jedne godine
Vidonci nosili crvenu, a Pruđani žutu i obrnuto.
Po dolasku
komunista na vlast, nakon drugog svjetskog rata, a za vrijeme progona
katoličkih biskupa, ni žudije nisu bile pošteđene provokacija od
strane aktivista komunističke partije. Jedan takav nemili događaj zbio se
kada je grupa komunista prolazila pokraj crkve Svetog Vida (koja je tada
bila glavna župna crkva), dok su u njoj žudije pred Kristovim
grobom čuvale stražu. Jedan od komunista ušao je u crkvu i počeo žudije
tjerati vani. U nastalom metežu počelo se i pucati. Tada su kod crkve
pristigli mjesni odbornici koji su prije tog događaja bili na sastanku u
jednoj obližnjoj kući. Odbornici su se, na s gospodinom Jurom
Volarevićem-Crnim, umiješali i pokušali komunistima objasniti svrhu i
razlog bdijenja žudija. Kada su uvidjeli da uvjeravanjem neće ništa
postići, sami su odjenuli žudijsku odoru i preuzeli stražu iako su
neki od njih i sami bili članovi komunističke partije.
Na Uskrs
godine 1953. žudijama je pridodan i vođa straže od naroda prozvan
Juda. Njegova je funkcija bila izdavanje zapovijedi što je izvodio
udaranjem mačem po štitu. Zapovijedi su se međusobno razlikovale po broju
i redoslijedu udaraca. Prvi čovjek koji je obnašao dužnost Jude bio
je Joko Ilić-Joktur.
Po dovršetku
izgradnje nove župne crkve Gospe od Snijega 1962.godine, žudije
prelaze u novi prostor zbog čega njihov program doživljava manje promjene.
Straža se u
novoj crkvi postavljala između prezbiterijanskog dijela crkve i puka, a po
uvođenju ponoćke padalo se točno u ponoć. Izmjena straže vršila se, po
bojama, svakih 15 minuta. Pred grobom su se uvijek nalazila dva stražara,
odnosno jedna boja. Oko 15 minuta prije ponoći, Juda bi izveo sve
žudije na stražu. Na župnikove riječi: "slava Bogu na visini...",
svi bi se počeli tresti i padati. Desetak minuta žudije bi ležale
na tlu nakon čega bi na zapovijed Judinu ustale. Tada bi opet
zauzeli stražu, po troje sa svake strane prezbiterija, i tako ostajali do
kraja misnog slavlja. Od te 1962.godine žudije su počele čuvati
stražu i na sam Uskrs, za vrijeme cijele mise (što predstavlja dobru
pokoru), pri čemu su zadržavali raspored od protekle noći.
Za mandata
župana Vlade Ramića-Lauda, 1977.godine, brojno stanje žudija
se udvostručuje. Sada je svaka boja imala po četiri čovjeka. Od platna
kupljenog u Čapljini metkovske Časne Sestre šiju novih šest odora. Od
starih kaciga vatrogasne postrojbe Luke Ploče, limar Braco Kaleb pravi
šest žudijskih kaciga. Koplja izrađuje Iko Beš, a postojeće oštećene
kacige uređuje Jakov Bukovac. Kako dvanaest stražara više nije moglo stati
u prezbiterij, žudije su i nakon padanja ostajale na svojim
mjestima ispred prezbiterija (Po tom ostajanju na misi i nakon
padanja, vidonjske žudije se razlikuju od ostalih žudija, međutim takav je
bio običaj i zadržan je do danas).
Poslije ove
promjene, počelo se sve manje stražariti preko dana. Jedno vrijeme dnevnu
stražu su preuzeli mlađi, tj. buduće žudije, dok i to nije potpuno
iščezlo. Nakon izgradnje crkve Sv. Ivana u Prudu, žudije su počele
stražariti i jutarnju uskršnju misu u Prudu.
Ovime
žudije dobivaju još jednu obvezu u svojem zavjetnom čuvanju Groba i po
završetku Velike mise u Vidu, na sam Uskrs svi zajedno idu kod župnika na
zajedničku gozbu i tada im se priključuje i Šimun pa se tom
prilikom otkriva i njegov identitet.
Po priči
Jakova Bukovca i Vlade Ramića
Marko Marušić, Vid 19.03.2000.godine.
|