Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 3 >>> Moja sjećanja na župu Vid

 

Moja sjećanja na župu Vid

U životu svakog čovjeka ima sjećanja koja su gotovo neizbrisiva. Takve uspomene imam i ja iz doba mog župnikovanja u župi Vid. Do sada ih nigdje nisam zapisao, premda ih dugo u sebi nosim.

U župu Vid došao sam u doba kad se ekonomski teško živjelo, a slobode nije bilo, naročito ne vjerske slobode. Tada sam bio mlad pa mi je ipak sve izgledalo lijepo. K tome je župa Vid bila izrazito vjerska župa. Osim nekih iznimaka svatko je išao u crkvu. Mladež se držala vjerskih zakona. U brak se stupalo pošteno, pa su mladenke s pravom na vjenčanje išle u bijeloj haljini i s vijencem na glavi što je uvijek bio vanjski znak poštenja i nevinosti. Mladi su se rado okupljali oko župnika. Za Božić i Uskrs djevojke bi mi donijele breme drva. Tom prigodom sam uvijek s njima imao misu za mlade ove župe. Za njih sam molio i zajedno smo molili za župu i duhovna zvanja. Od tih djevojaka neke su išle u samostan. Prva je otišla Mara Ereš, a za njom i mnoge druge. Molile su za duhovna zvanja, pa su i neki dječaci išli u sjemenište. Prvi je od njih postao svećenik don Tomislav Brečić.

Velika briga a i teret mi je bilo dovršenje gradnje i pokrivanje nove župne crkve Gospe Ledene. To je bila velika potreba jer je još u vrijeme moga župnikovanja u Vidu cijela Neretvanska dolina zimi bila poplavljena. Izgledala je koji put kao more. Ponekad bi voda u crkvi Sv. Vida bila i do 1 metar visoka. Tada sam imao misu u kapeli koja je bila u župnoj kući, a narod je stajao vani ispred kuće. Radi toga trebalo je buduću crkvu Gospe Ledene čim prije dovršiti i pokriti. To je i mom prethodniku, don Frani Begi, preporučio biskup Bonefačić kad ga je slao u Vid. Novca nije bilo a ekonomsko stanje župljana je tada bilo jako teško. Zato je don Frane zasadio veliki vinograd ne bi li crkva imala barem nekakav prihod. Još mi je don Frane kazao kako je bio jedan arhitekt u Vidu i, kad je pregledao zidove nove crkve, preporučio da bi trebalo stupove u crkvi gradit od kamena širine 70x70 cm. Međutim, nije dao nikakva nacrta. Našao sam samo dio nacrta vanjskih zidova crkve s kupolom, danskog arhitekta Dyggve-a. Sve je to pojednostavio ing. Kuzma Gamulin i prema njegovu se nacrtu zidalo do II svjetskog rata. Don Frane je pripremio za gradnju 32 000 dinara, nešto riječnog žala, puntižela greda i dasaka. Sva ta drvena građa lako je stala u potkrovlje župne štale sa čuvenim malim topom, “maškulom”. Došao sam za župnika u Vid u veljači 1955. godine i ostao sam do veljače 1961. godine. Prvi je počeo graditi crkvu Ledene Gospe don Serafin Puratić, a nastavio je don Vinko Buble. Do II svjetskog rata dovršili su tri zida, bez završnog krunskog vijenca. Nisu ni počeli zidati lastavicu istočnog zida, jer je prije trebalo saliti polukružnu kupolu nad apsidom. Dobio sam dozvolu nastavka gradnje od općine Metković dne 11. 08. 1955. godine. Fra Vjeko Vrčić je preporučio poznatim činovnicima u kotaru Metković. Gradnju je odobrio gosp. Robert  Kvasina, viši građevinski tehničar, a odobrenje je potpisao gosp. Mišur i načelnik Jerko Mateljak. Svaka im čast! To je bilo u zgodno vrijeme, prije nego je kotar prešao u Makarsku. Na blagdan sv. Roka u Velikom Prologu dozvolio je gradnju i biskup Frane Franić. Sutradan sam počeo slavljenjem zvona pozivati vjernike na kopanje temelja za stupove u novoj crkvi. Najprije su došli mladi iz susjedstva Vučići, Vidovići, Jurišini, a zatim i drugi. Dolazilo ih je sve više i više.

Za prve stupove, prema nacrtu ing. Hubnera koji je vodio gradnju nove gimnazije u Metkoviću, pripremili smo drvenu oplatu. Nalijevali su ih majstori Ante Markota i Andrija Plećaš. Zatim je gosp. Robert Kvasina napravio nacrt za dovršenje istočnog zida sa polukupolom i lastavicom, kao i za obje sakristije. Zapadnu su sakristiju ozidali kamenom majstori Jozo i Stjepan Plećaš, a istočnu Dragan Musulin. Isti je gosp. Kvasina odredio kolone 60x60 cm., ipak tanje od onih zagrebačkog profesora i arhitekta koje sam prije spomenuo. Stupovi su tako jaki i zbog toga što su zidovi, ozidani prije rata, dugo bili nezaštićeni od kiše i leda, a time i pomalo oštećeni. Ivan Marušić Pela je klesao face za dovršenje zida na istočnoj lastavici. Majstor Joko Markota je tesao oblogu kalupa za polukupolu prema uputama gosp. Kvasine koji je to nadgledao i pomagao mu tesati. Zatim smo armirali željezo za beton i beton nalili s izolacijom. To je učinjeno tako stručno da do danas nad apsidom nije nigdje provlažilo. Bio je to najteži dio gradnje. Poviše toga je Joko Markota dovršio zidanje istočne lastavice kamenjem koje je preostalo iz stare kave blizu nove škole. Najveći dio kamena je izvađen u novoj kavi izvan sjevernih bedema na cesti prema Prudu. Klesao ga je gosp. Pela. Za moga boravka u župi Vid doživio sam veliku poplavu Neretve. Voda je u crkvi sv. Vida, jedinoj osim one na Dragoviji jer drugih crkava u Vidu tada nije bilo, dugo ostala, a bila je visoka oko 1 metar. Župsku Svetu Misu sam nedjeljom govorio u kapeli koja je bila u župnoj kući, a narod je većinom stajao vani. I to nas je nukalo da žurimo sa gradnjom nove crkve. Nađoh tada među župnim spisima letak “Nadasve”  zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kojim on poziva na obnovu i gradnju naših dragih svetišta. Taj letak sam poslao našem biskupskom ordinarijatu u Split. Tadašnji biskup, dr. Frane Franić, uputi tada svim župnicima u Neretvanskom dekanatu pobudnicu za sakupljanje pomoći za gradnju nove crkve u Vidu s nakanom, da se kasnije sakuplja i za druge župe. Župnici Neretvanskog dekanata nisu podržali tu akciju. Samo je jedan bio iznimka, od svih kudikamo sposobniji i bolji, došao je obići našu gradnju i dao svoju pomoć. Bio je to preč. don  Pavao Žanić, župnik Rogotina, a kasnije mostarski biskup. Svaka čast njemu i biskupu Franiću. Da je tada desetak neretvanskih župa dalo pomoć za kupnju betona i željeza, svaka samo za jedan stup, mogli su ti stupovi ispod lukova biti obli i promjera svega 30 do 40 cm., slični onima u porečkoj Eufrazijevoj bazilici. Takve su tada radili župljani na novoj gimnaziji u Metkoviću, ali je u njih utrošeno mnogo više željeza i kvalitetnijeg cementa. Međutim, mi smo se žurili pokriti crkvu, da taj vjerni narod ne pogodi opet poplava jedine crkve, crkve sv. Vida. Kako bi bilo lijepo kad bismo imali više solidarnosti i razumijevanja jedni za druge. Nekako u isto vrijeme, u Pločama se rasprodavalo željezo. Gosp. Kvasina nam je savjetovao da uzmemo to malo deblje željezo i postavimo ga u kutove stupova. U svaki kut stupa po jedno debelo željezo. Stupovi su građeni 60x60 cm. Na takve dimenzije stupova tada smo išli iz nužde. Danas je to teško shvatiti, ali ondašnje novčane prilike bile su sasvim drugačije. Završni  vijenac, uokolo iznad svih zidova, ugradio je majstor iz Hercegovine, gosp. Primorac. Tako smo gotovo sve pripremili za postavljanje drvene građe krovišta. Osim spomenutog preč. Žanića dao je dva puta pomoć za gradnju naše crkve biskup dr. Frane Franić. Jednom je dao 25 000 dinara, a drugi put 50 000 dinara. Još je našoj župi isposlovao ček od 500 dolara. Taj sam ček dobio kad sam već trebao ići u župu u Kaštela. U Kaštelima sam ga promijenio u dinare, a novac sam poslao novom župniku, don Mati Selaku, po gosp. Tomi Ramiću Ruskome. Ruski su ga nazivali, a bio je pravi Hrvat i katolik kao i ogromna većina dragih mi župljana. To je bila sva pomoć izvan naše župe za vrijeme moga župnikovanja u Vidu. Kudikamo su više dali, tada siromašni, naši župljani u novcu,  da i ne govorim u radu i molitvi. Koliko su dali u dnevnicama to je posebna priča. Sav materijal: žalo, pržinu, cement, drvenu građu, kamen, čak i vodu trebalo je iznijeti sa Norina, a kamen iz kave, ili na svojim leđima ili na magaradi. Tek kad se crkva pokrila koristila se voda sa krova crkve. Mnoštvo mladih i starih, muških i ženskih, je pomagalo. Kad sam odlazio iz župe ostalo je poprilično žala i drvene građe. Pred zimu 1960. god. grupa župljana išla je u Bosnu kupiti oblice za krovnu konstrukciju. Mislim da ih je vodio pok. Lovre Bukovac i Toma Ramić Ruski. Međutim, naglo je pao snijeg i morali su se vratiti neobavljena posla. Po Božiću sam dobio premještaj u Kaštel Gomilicu. Novce sam ostavio novom župniku don Mati Selaku, koji je mene naslijedio. Za vrijeme moga župnikovanja, zbog radi gradnje crkve, nisam prodao ni jedan komad crkvenog zlata ni jedan metar zemlje. Sada bih rado zamijenio crkvena materijalna dobra za kulturna dobra.

Na kraju da zaključim. Nisu za moga župnikovanja u Vidu podignuti samo stupovi, kako piše don Frane Mihanović u svojoj knjizi o crkvenom graditeljstvu. Bivši župnici, don Serafin Puratić i don Vinko Buble, vodili su radove na zidanju triju zidova od kamena ali bez završnog vijenca, a četvrti zid su podigli do polukružne kupole nad apsidom. A za moje vrijeme, počeli su prvi radovi iza drugog svjetskog rata, 1955. godine. Napravljeno je slijedeće: saliveni su stupovi, sagrađene su obje sakristije kamenom, salivena je polukružna kupola nad apsidom sa izolacijom i, poviše toga, od kamena zid sa lastavicom, završni vijenac na sva četiri zida, poviše stupova lukovi i nad njima uzdužni armirani nosač. Crkva je u svibnju 1961. godine pokrivena za župnika Mate Selaka.

Za sve ono što sam radio i trpio u nastavku gradnje crkve Ledene Gospe neka je slava dobrom Kristu i na čast Gospi. Hvala svima koji su pomagali, osobito župljanima. Oni su najzaslužniji za gradnju crkve. A od stručnjaka posebna hvala gosp. Robertu Kvasini koji je pomagao vjerom, pobožno i besplatno. Mrtvim dobročiniteljima neka Bog naplati vječnim dobrom. Živim dobročiniteljima želim isto, s tim što ih pozdravljam i želim da im Bog uzvrati dobrima i u ovom životu.

Usput pozdravljam sve župljane moje bivše župe!

 

Slime, listopada, 1999. godine

Don Ante Vojnović


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Mr.sci Zoraida Demori Staničić

Obnova crkve sv. Nikole u Borovcima

Don Stanko Vrnoga:

Poginuli iz župe

Marko Marušić

Uskršnji žudijski običaji

Marko Marušić:

Vidonjski gusari

Ante Pejar:

O ženskoj narodnoj nošnji

Don Ante Vojnović:

Moja sjećanja na župu Vid

Nedjeljko Kaleb:

Moji doživljaji u ratu 1941.-1945.

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Jakov Vučić:

U kralja od Norina

Žarko Markota:

Toponimi u Vidu i okolici

Pava Begić:

Blagdani u djetinjstvu

Dječiji kutak

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

prilagođeno rezoluciji 1024*768