Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 7 >>> Kako sam dobila redovničko...

 

Kako sam dobila redovničko zvanje

 

Svidio mi se članak iz prošloga broja župnoga lista o duhovnim zvanjima kojega je napisao naš bivši župnik don Ante Vojnović. Lijepo je opisao prva redovnička zvanja iz naše župe. Želim nastaviti tamo gdje je on stao i napisati nešto malo o svom redovničkom zvanju. O tome baš i nije lako pisati.

Kad sam dobila prvi broj župnoga lista, rekla sam župniku da mi se sviđa, ali bih željela da i časne sestre ponešto napišu u njemu. Župnik mi je odgovorio: «De, sestro! Vi budite prva! Napišite nešto!» I ne misleći mnogo, obećah mu, da ću pokušati. Poslala sam mu pjesmu «Karmelsko zvanje». U njoj sam napisala da rado slušam o zvanju, jer zapravo svoje zvanje tada ukrašujem i za njega Bogu zahvaljujem. I moje mi zvanje postaje sve draže. Mogu i to reći, da sam prije nekako mislila, kako sam ja Bogu dala puno, jer sam se odazvala na njegov poziv, no sada sve više vidim, da je On meni puno dao kad me je pozvao. Nije mi dosta ovaj zemaljski život, da mu zahvalim onako kako treba, kako to osjećam da bi trebalo, nego ću Mu cijelu vječnost za to zahvaljivati i slaviti ga.

Gospodin u svoj vinograd zove na razne načine. Evo, kako je pozvao mene. Kao dijete sam sanjala, da ću ići u misije. Mnoge stvari čovjek u životu zaželi, ali život često bude nešto drugo. Tako sam i ja već sa 12 godina kod jedne dobre obitelji čuvala djecu. U tom je vremenu moja sestra Kata otišla u samostan. Meni je to bilo strašno i rekla sam u sebi: «Bože, sve samo ne u samostan!» Tada sam privremeno radila u Koševu (kraj Metkovića) na poljoprivrednom imanju. Tu sam sa mojom grupom, a bili smo svi mladi i nismo znali kako treba raditi sa salitrom. Sa salitrom smo izgorjeli paprike. Radi toga su nas otpustili s posla i opremili kući. Nakon tjedan dana su nas opet pozvali i primili na posao. Zatim sam dobila stalni posao u «Progresu» gdje sam radila nepune dvije godine. A onda jednoga dana vraćajući se iz Bara trupinom jednostavno me svu zaokupila misao kako bi bilo da pođem u samostan. Bila je to miso koja me uplašila i za koju uopće ne znam od kuda je došla. Još i danas vidim trupinu i kako sam je zaključavala. Postala sam svjesna sebe i svega oko sebe. To je bila klica moga zvanja. Dakle, moje se zvanje rodilo u trupini.

Iste te godine, za posvetu naše crkve Gospe Snježne, došle su za tu zgodu sve časne sestre iz našega mjesta. Tada sam ih mogla iz bližega promatrati. Moje se zvanje tada učvrstilo, a moram priznati, da su mi se na jednoj od njih jako svidjele cipele.

Nisam bila sama. Već smo se mi našle. Bile smo to: Mara Vidovuša, Ana Kešinuša, Kata Volaruša i ja. Rekle smo o svome zvanju najprije župniku pa roditeljima i tu nije bilo problema. Župnik nam je pomogao napisati molbu i mi smo bile uskoro primljene. Trebamo ići u Zagreb. Tamo je mjesto primanja i odgoja mladih sestara. Dan polaska je bio u nedjelju na večer, 01. 08. 1965. godine. Sjećam se, da je te nedjelje župnik don Mate Selak govorio o nama. Rekao je između ostaloga: «Gledajte ih svi. One danas odlaze u samostan. To su biseri naše župe...» Nas je bilo stid. Do Metkovića smo išle pješice, a naši su nas pratili. Taj dan je župnik bio u Vidonjama na mladoj misi, ali je došao na stanicu, da nas isprati. Iza toga je vrlo brzo došao u Zagreb, da nas obiđe i vidi da li nam što treba. Vodio je brigu o nama.

U Zagreb smo išle preko Sarajeva. U Mostaru je Mara izašla da nam donese vode. Vlak je pošao, a Mare nigdje. Plakale smo za njom, a ona se bila uhvatila za zadnji vagon i došla k nama s vodom. U Sarajevu smo ostale jedan dan i noć kod moje sestre Ilinke, a onda nas je jedna sestra pratila do Zagreba. Dakle, u Zagrebu smo imale formaciju: kandidaturu i novicijat. Nakon što sam položila prve zavjete poslana sam u Belgiju. Tu sam uz posao dovršila školovanje i radila u staračkom domu 21 godinu. Bile su to misije iz moga djetinjstva.

 

 ZVANJE ZA KARMEL

Bila je nedjelja, 20.08 1987. godine u Belgiji. Taj je dan ujedno i najsretniji dan moga života. Došla sam u kapelu s bolesnicima nekoliko minuta prije nego je započela sv. Misa u 9,30 sati. U duši sam osjećala neku neobičnu radost, tako veliku, da sam poželjela u njoj uvijek ostati. Osjećala sam, da bih s takvom radošću mogla prijeći i preko najveće poteškoće. Tako obuzeta tom radošću, kao mahnita sam u sebi rekla: «Gospodine, nemoj Ti mene žaliti. Daj mi sve ono što će me najviše približiti  k Tebi!» U tom trenutku na mene se, kao brdo teška, oborila misao na Karmel. U Karmelu ćeš naći svoj spokoj. Počela je sv. Misa, a radost je nestala. Ipak taj je trenutak ostao nezaboravan i zato je to najsretniji dan moga života. Čini mi se, da mi je Gospodar života bio tako bliz, iako nisam ništa ni vidjela, ni čula, ali u duši sam to osjetila.

Dragi Bog je ponovno na ovako neobičan način ušao u moj miran život. U meni s sve počelo buniti. Sjetila sam se trupine i mjesta gdje me je Gospodin prvi put zatekao.. Bilo je tu nešto zajedničko s ovim sada i moglo se naslutiti, da me Karmel ne će mimoići. Duboko u dušu mi se usjeklo misno čitanje te nedjelje – Iz 55,69. Svaka je riječ, dok sam slušala svećenika, odjekivala u mojoj duši: «Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu...jer misli vaše nisu moje misli: vaši puti nisu moji puti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli...» Svećenik je i propovijed započeo riječima: «Misli vaše nisu moje misli, vaši puti nisu moji puti...» Tako je na toj sv. misi svećenik, a da nije ni znao, odgovarao na tisuću mojih pitanja. Dani su prolazili, a ja sam odlučila: niti ću na to misliti, niti o tome kome što govoriti. Ali, nije se to moglo. Svakim danom Karmel je sve više obuzimao moje srce. Ali kako ću uopće doći do Karmela? Čitajući knjige o bl. Alojziju Stepincu, znala sam, da je on doveo sestre karmelićanke u Brezovicu. Često sam podsvjesno na njih mislila, ali sam i svaku svjesnu pomisao na njih odbijala.

Srce me je ipak vuklo, da im se javim, da pokucam na vrata da me prime, a uopće nisam znala može li se to nakon toliko godina redovničkoga života provedenog u Družbi služavki Maloga Isusa. Gospodin se pobrinuo da dođem do adrese i uputim im prvo pisamce, koje je za mene značilo već kao ulazak u Karmel. Trebalo je čekati, da bi pravno bili ispunjeni svi uvjeti za moj prelazak u Karmel. Rekla sam to svojim poglavarima i molila da stvar ostane tajna dok ne vidim, da li je to zaista volja Božja.

 

Zadnji odmor u rodnoj kući

U svibnju sam došla kući na odmor, ali mišlju sva obuzeta Karmelom. Moji su to opazili, pa je netko od njih rekao, da sa mnom nešto nije u redu. Osim svojim rođenim sestrama redovnicama, željela sam to najprije reći svojoj majci. Sjedile smo ispred kuće i pričale kao obično. Pričala sam joj o sv. Velikoj Tereziji (Avilskoj), o sv. Maloj Tereziji, a onda sam joj rekla: «Što bi ti, majko, da je dragi Bog jednu od nas pozvao u Karmel?»  Rekla je: «Sinko, a što ću reći kad vas Bog tamo nije zvao.» Tada sam joj rekla: «Čini mi se, majko, da me Bog sada zove.» Ona je ustala i kao ošamućena otišla u svoju sobu, donijela molitvenik, izvadila sličicu sv. Male Terezije, poljubila je i kao za sebe rekla: «Što od Boga dolazi nije teško.» Opet je otišla u sobu i kad se vratila nastavila je sa pitanjima: «Pa kako, znači da više nikad ne ćeš doći doma? Hoće li ti mijenjat ime? Ni na sprovod mi nećeš doći?...» Zamolila sam je, da nađe načina, pa da to priopći ocu, jer ja nisam imala snage reći mu. Isto sam tako znala, da će majka u tome sigurno uspjeti. Vidjela sam, da je ocu bilo teško. Svima koji su malo pomalo za taj moj novi korak saznavali bilo je jednostavno čudno i nerazumljivo. Majci sam najavila, da mislim ići u posjet sestrama u Karmel.

Tako sam u Brezovicu kraj Zagreba, gdje je prvi hrvatski Karmel, pošla zajedno s mojom sestrom Katom (s. Ilinka). Lijep osjećaj u prvom susretu sa samostanom davala je smeđa boja prozora i ljubaznost sestre koja nam je otvorila vrata. U vanjskim prostorijama Karmela ostale smo dva dana i ponajviše razgovarajući o duhovnim stvarima. Ujutro sam čula kako sestra zvoni za ustajanje, pa sam se i ja odmah ustala da budem kao one. Posebno me je prožimala radost na pomisao, da je bl. Alojzije Stepinac tu doveo sestre, da je gradio taj samostan, da je rado u nj dolazio i rado sa sestrama molio krunicu. Sjetila sam se kako je rekao, da je njegov najsretniji dan bio kad je zatvorio klauzuru brezovačkog samostana.

U ta dva dana provedenih u Karmelu, osobito mi se svidio susret sa svim sestrama. Bilo ih je tada 25 i to su bile pretežno mlađe sestre. Njihovo pjevanje iz klauzure do mene je dopiralo kao da dolazi iz raja. Zamolila sam sestre za molitvu, da mogu sve srediti i doći zauvijek u Karmel. Putem, dok smo se vraćale u Metković, sestra je bila tužna. Ponudila sam joj jelo što su nam ga sestre spremile za put, ali ona ga ni pogledala nije, dok je mene to blagoslovljeno jelo okrijepilo i bilo mi je dobro, jer je iz Karmela.

Nakon našeg povratka u roditeljsku kuću bio je sprovod p. Jakovu Vučiću. On je otac č.s. Rahele koja sa mnom godinama radi u staračkom domu u Belgiji. Na tom sprovodu dala sam srcu oduška. Plakala sam, jer sam znala da svojim roditeljima ne ću biti na sprovodu. Tih dana sam i napisala molbu za primitak u Karmel, a bilo je Tijelovo. Molbu sam poslala u Brezovicu, a ja sam se vratila u Belgiju, da se oprostim sa zajednicom. Taj mi se rastanak duboko usjekao u dušu. Možda se na meni to toliko nije vidjelo. Kada sam dobila pismo od svojih poglavara, da mi oni dopuštaju prelazak u Karmel, bila sam kao ni na nebu ni na zemlji. Od ovih sestara idem, a k ovima  još nisam došla. Ipak svoju bol nisam nikome rekla, jer mi se činilo da bi bila još veća.

Iz Belgije sam se vratila na Uzvišenje sv. Križa, 14. rujna 1988. i ostala kod kuće 12 dana.

U nedjelju 25. rujna, bio je oproštaj s mojima najbližima. Na sv. Misi je don Jure htio nešto reći o mome odlasku u Karmel i rekao je otprilike ovako: »Dragi vjernici, mi ne možemo sve razumjeti, a i ne moramo sve razumjeti...» Iza tih riječi nastojao je nekako prisutnima rastumačiti moj odlazak u Karmel.

Svi smo se našli kod obiteljskog stola, ali nam se nije puno pričalo. U jednom je trenutku brat Mate, da razbije šutnju, upitao: «Kada ti ide vlak?» Znao je on i bez moga odgovora kada ide vlak. Ja sam mu ipak rekla: «Ide u pet sati.» Prije polaska otišla sam u staru kužinu i u suzama poljubila prag gdje sam se rodila. Zamolila sam roditelje za blagoslov kojeg će drugima dati na času smrti, a meni neka ga dadu sada. Blagoslovili su me oboje i nisu plakali. Ja sam plakala. Kad sam se pozdravljala, to vidim kao sada, neke su žene Ilićuše, moje susjede, stajale poviše moje kuće. Gledale su one mene i ja njih, ali smo se gledale nekako zbunjeno tako da se ni pozdravile nismo. Poslije mi je bilo žao što nisam bila prisebnija i otišla  k njima da se pozdravimo. Zato ih sada od sveg srca pozdravljam, jer dok ovo pišem sve su još žive.

U tišini smo se autima polako vozili do Metkovića. Na stanici smo se svi našli i rodbina i prijatelji. Brzi vlak je dojurio neobičnom brzinom. Netom smo ušli,  on je nastavio juriti. Kao da je jedva čekao da me odveze. U kupeu smo bili: don Jure - naš župnik, s. Natalina, s. Maritana, moje sestre i ja. U Zagrebu u generalnoj kući Družbe imali smo zajedno s mojim  poglavarima sv. Misu zahvalnicu koju je predvodio mons. Mile Vidović.

Iza doručka krenuli smo prema Brezovici gdje je u samostanskoj crkvi opet bila sv. Misa na kojoj su sudjelovale poglavarice iz Splita, Zagreba i mi iz Metkovića. Bilo nas je oko 20. Prije konačnog mog ulaska u Karmel zajedno smo ručali u vanjskim prostorijama samostana. Časna Majka mi je još jednom rekla: «Ako želiš, još možeš odustati.»  «Dajte mi već jednom otvorite vrata Karmela», odgovorila sam joj. Stajali smo pred vratima klauzure i čekali da se vrata otvore. Kad sam ugledala dugačak rasvijetljeni hodnik, dva špalira sestara i časnu majku na vratima, ja sam naprosto uletjela. Upravo je tako bilo, jer mi je don Mile kasnije rekao: «Ti nisi ušla, ti si uletjela.» moram spomenuti, da mi je don Mile duhovno puno pomogao, a posebno u prvim danima moga karmelskog života i na tome sam mu od srca zahvalna.

S. M.  Natanaela od Malog Isusa

 


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Don Ante Jurić:

Početak školstva u Vidu

Jakov Vučić:

Pregled arheoloških istraživanja

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Ivan Vučić:

O pomalo zaboravljenim mjestima

Bernard-Valentin Marušić:

Moja sjećanja na II svjetski  rat

Jurica Ilić:

Preslice (kudilje) u Hrvatskoj

Žarko Markota:

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije

Žarko Markota:

Prvi svjetski rat

Ante Pejar:

Sjećanja

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Branko Markota:

Veliki Petak 18.travnja 2003.g.

Branko Markota:

6.maraton lađa

Marin Volarević:

Prud i 6.maraton lađa

Marko Marušić:

Mladi i mi

Marin Marušić:

Prud

Blic vijesti

Sestra Natanaela:

Kako sam dobila redovničko zvanje

 

Dječiji kutak