Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> broj 2 >>> Stari čamci u dolini Neretve

 

Stari čamci u dolini Neretve

    

     Priča se događa u donjem toku rijeke Neretve, u području između mjesta Ploča i Gabele, sa posebnim naglaskom na naše “malo misto” Vid.

     Postojale su i postoje dvije vrste starih plovila a to su “trupa i lađa”, koje ljudi koriste za lov i ribolov, prijevoz ljudi, robe i životinja, za rad u polju, odlazak na posao kao i razonodu, na primjer izlete. Ovdje vidimo razne mogućnosti primjene tih plovila, dok se njihov opstanak i ostatak na ovim našim područjima sveo samo na pojedine primjerke u izvornom obliku naspram novijih i modernijih vrsta plastičnih plovila.

     Potrebno se vratiti u povijest da bi se moglo govoriti o nekoj tradiciji i povijesnoj vrijednosti naših domicilnih plovila trupe i lađe. Prvi pisani trag u kojem se spominje trupa vezan je uz pojam copula – priprosti čamac koji je poznat duž hrvatske i slovenske obale, a posljednji primjerak u novije doba pronađen je na Kornatima. Tako prvi podatak vezan za copul u Neretvi jest iz XV. stoljeća, točnije iz 1423. godine, dok ostali podaci pripadaju XVII. stoljeću.

Svi stariji podaci su iz hrvatske kronike, a nešto mlađi iz mletačkih izvora. Prema tim podacima Mlečani neretvanske copule izjednačavaju s barkama, čamcima. U samoj Neretvi ne primjenjuje se naziv copula nego trupa dok za veće plovilo lađa.

Trupa je sagrađena od slijedećih dijelova:

1.       Dno- sastavljeno od jedne ili dvije daske, štice debljine 2 do 5 centimetara.

2.       Dvije strane, bande- od obično po jedne daske debljine 1 do 2 centimetra.

3.       Prova- koja se pozna i po ručici i sindžiru (lancu).

4.       Karine (statve)- koje se nalaze na krmi i predstavljaju ojačani drveni dio naprijed zaoštren a prema unutra zarezan da bande bolje priljube.

5.       Jaram- predstavlja okosnicu trupe a ima ih pet komada a grade se od po dva lukoća koji se presamićuju.

6.       Pajol- može biti između lukoća zbog vode “i da se trupa ne uruši.”

7.       Jarbol- koji ulazi u rupu u drugom lukoću a pričvršćuje se pri vrhu trupe sa stočićem koji svojim urezima na kraju obuhvaća lukoć i prione uz unutrašnju plohu bande.

8.       Šešula- lopatica za izbacivanje vode.

9.       Lokot- katanac za vezivanje.

10.   Škanj- sjedalica.

11.   Veslo- je jedno i uglavnom je visine veslača.

     Dok su dijelovi lađe i trupe slični, najčešće su razlike brojčane i dimenzijske. Tako lađa ima 23 lukoća a trupa 5. Postoji i tzv. škaram tj. ručka  za veslo kojih može biti do četiri u zavisnosti od tereta koji se prevozi do daljine na koju se prevozi. Kod lađe postoji mogućnost da se lanca preko jarbola uz pomoć konopa. Timuni se pomoću vesala i još se upotrebljavaju skele tj. daske za prijelaz sa lađe na kopno i obrnuto. Vanjski motori sa počinju upotrebljavati na lađama od 1961. godine.

     Karakteristike trupe su da je prometalo razmjerno lagano (30 do 50 kilograma). Teret koji trupa može podnijeti iznosi 200 do 250 kilograma, sa čovjekom oko 300 kilograma ili otprilike 3 do 4 čovjeka. Dok se lađom može prevesti 30 do 35 ljudi i veći tereti otprilike 2,5 do 3,5 tone.        Trajnost čamaca i lađe ovisi o veličini plovila i kakvoće drvene građe. Naime trupa od jelovine traje do 12 godina, a ona od borovine do 30 godina. Lađa traje mnogo dulje jer se gradi od dobrog drva i više se čuva zbog svoje vrijednosti pa starost lađe može dosegnuti i do 100 godina. Trupa i lađa se grade tokom cijele godine na otvorenom prostoru. Gradili su se ili se grade u svim mjestima neretvanske doline.

     U Vidu su čamce za uporabu izrađivali Ante Boras (Ševo) i Šiljeg Ivan (Jovanov).

     Prilikom gradnje majstori su se koristili raznim alatom od kojih su najpoznatiji: oglić ili blanj, vijola ili svrdla, čekić, bradva, dlito, stupaće, pila od volta, šegun, sikira, tesla, metar, škvadra, livel i čavli ili brokve.


     Lađa se gradi tako da se kobilica ili trupa ukopa u zemlju da se ne miga. Iz zemlje viri nekoliko centimetara. Trupa je ukopana u luk čiji krajevi vire izvan zemlje oslonjeni na klinove i poravnati su livelom jer taj vršak mora biti ravan. Na krajeve trupe ubiju se statve, karine u usjeke na trupi. Konopac, špag duljine lađe se tada rastegne s vrha jedne karine na vrh druge karine da se odredi nagib karine i dobije odgovarajuća dužina lađe. Nakon toga se u sredini prikuje srednji par lukoća tj. dva rebra koji priljubljeni mimoilaze jedan drugoga u dužini oko 20 do 30 centimetara. To se naziva prišiti lukoće. Lukoći se krive na luk odmah kod pilanja i to se zove ukriviti lukoće. Osim srednjeg para lukoća s prišiju se dva krajnja i to jedan na provi i na krmi. Zatim se lukoći opasuju daskama, tj. daske se svezuju za lukoće a to se radi namakanjem vodom i podloženjem vatre preko kamenja. Od dasaka se najprije opasuje najgornja daska- staža kojom se kruži šesta, lađa. Onda se počinje raditi sa dna. To opasivanje se naziva kruženje, tj. daska se kruži oko lukoća. Donje se daske kruže, ulamaju na taj način da se počne od srednjeg

 

 

Trupina u jarugi na Norilju (Jakov Vučić)

 

lukoća prema provi i krmi. Paše se daskama od 4 metra, ali se krajevi odsijecaju, naime onaj dio koji prelazi vani. Daske se svijaju na karinu koja je prema unutra kao trokut našiljena i tako na nju prikuju daske zinganim čavlima. Potom kruže ostale daske prema vrhu. Daske se stežu tzv. supotama, tj. drvenim rašljama ojačanim željezom na ručici. Njihovim potiskivanjem prema dolje bande se svijaju do željenog oblika. Ovo stezanje nazivaju grčenje dasaka. Pri kruženju se pazi da “šavi budu lipo” što znači da se u dasku dobro priljubi da ne bi u lađu tekla voda. Kad se daske okruže lađa je uglavnom gotova. Treba još na kobilicu prikovati željezni okov koji ide s vrha prove do polovice ili kraja trupe, stupati je i omazati tankom i debelom masti. Za omazati lađu je potrebno 10 do 15 kilograma, dok za trupe treba 3 kilograma, od toga 2 tanke i 1 kilogram debele masti. Nakon toga se lađa porine i spremna je za plovidbu.

     U našem “malom mistu” bile su tri lađe u vlasništvu Volarevića, tj. Špirića i Čovina, dok je treća bila u vlasništvu Petra Ramića.

 

Zoran Volarević


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

Dr. Emilio Marin:         Kula don Bariše Ereša, župnika Vida

Jakov Vučić: Katastarske mape sela Vida

Zoran Volarević:

Stari Čamci u dolini Neretve

Don Stanko Vrnoga:

Štovanje Djevice Marije

Don Jure Marasović:

Izgradnja crkve sv. Ivana

Don Stanko Vrnoga:

Iz kronike naše župe

Žarko Markota:

Mjesne legende ili kako je nastao Vid

Ante Pejar:

Pomoć djeci i roditeljima

Don Stanko Vrnoga

Župnikov osvrt na biskupov

DJEČJI KUTAK
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

prilagođeno rezoluciji 1024*768