Štovanje Djevice Marije u hrvatskom narodu

O štovanju B D Marije u hrvatskom narodu pisao je u 17. stoljeću pavlin Andrija Eggerer. Europu je zapljusnuo val protestantizma koji se u Hrvatskoj nije primio. Eggerer, koji sam nije bio Hrvat, priznaje, da se protestantizam nije primio u Hrvatskoj, jer Hrvati neobično štuju B D Mariju. U svom djelu je napisao: “ KRALJEVINA HRVATSKA JE U ISTINU MARIJANSKA”.

Ako pratimo povijest hrvatskog naroda od dolaska Hrvata u današnju domovinu, vidjet ćemo, da su naši stari od samih početaka pokrštavanja bili povezani s štovanjem Djevice Marije. Naime, poslije rušenja stare Salone i svih crkava u njoj, Papa Ivan IV. i sam rodom iz Dalmacije šalje nadbiskupa Ivana iz Ravene sa nekoliko svećenika, da ponovno organizira vjerski život i novonadošle Hrvate privede Kristovoj vjeri. Stara Salona je razrušena i sve crkve su u Saloni porušene, ali Split unutar Dioklecijanove palače je ostao neoštećen. Nadbiskup Ivan prenosi sjedište nadbiskupije u Dioklecijanovu palaču, a njegov mauzolej pretvara oko 642. godine u svoju katedralu i posvećuje je Uznesenju Blažene Djevice Marije. Tako prvi susret Hrvata sa kršćanstvom i početak pokrštavanja počinje iz splitske katedrale i ostalih neporušenih gradova uz Jadransko more.

Splitsku katedralu potpomažu hrvatski knezovi. Knez Mislav (835-845) crkvi Gospina Uznesenja u Splitu daje desetinu od prihoda sa svoga kliškog posjeda. Knez Trpimir (845-864) dariva splitskoj katedrali oveći komad zemlje. U Gornjem Muću su nađeni ostaci Gospine crkve što ju je 888. godine sagradio knez Branimir (879-892). Kraljica Jelena, žena kralja Mihajla Krešimira (949-696) sagradila je u Solinu crkvu na čast Gospinu koju danas nazivamo HRVATSKO GOSPINO PRASVETIŠTE. Kralj Dmitar Zvonimir (1075-1089) u Biskupiji kraj Knina sagradio je katedralu za hrvatskog biskupa, a posvećena je na čast Gospi. Iz te crkve je sačuvan najstariji Gospin lik isklesan u kamenu. Sada se nalazi u Splitu u Muzeju hrvatskih starina. To je najstariji Gospin lik koji je sačuvan, a nastao kod Hrvata. Starijima koji su bili 1976. godine u Solinu na proslavi poznat je odljev tog lika u zlatu i srebru.

Štovanje Gospino u hrvatskom narodu se neprestano povećava. Grade se crkve i kapele. Danas u Hrvatskoj ima oko tisuću crkava ili kapela posvećenih na čast Gospinu. I veći broj bivših i sadašnjih katedrala je posvećen njoj u čast. Sadašnje katedrale su joj posvećene u: Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Krku i Poreču. Katedrale u bivšim biskupijskim središtima su joj posvećene u: Ninu, Skradinu, Osoru, Biskupiji kod Knina, Rabu i Pićnu u Istri.

Kad je opasnost hrvatskom narodu bivala veća, tada se i pobožnost prema Gospi povećavala. To je bilo naročito za vrijeme turske opasnosti. Tada je bila stvarna opasnost da Hrvatske nestane s lica zemlje i kršćanstva u njoj. Upravo tada se sagradilo najviše crkava u čast Djevici Mariji. Njezine crkve i slike su bile okupljališta pred kojima se najviše molilo. Da naši stari nisu doživljavali zagovor Gospin kao stvarnu zaštitu i pomoć s neba, ne bi joj se bili toliko ni molili. Ali u svim kriznim trenucima naše povijesti osjeti se i pomoć Gospina. Sjetimo se samo nekih zagovora Gospinih:

1) Grad Korčula- Velika Gospa 1571. Godine.

Početkom kolovoza alžirski beg Uluz-Ali približavao se sa svojim ratnim brodovljem gradu Korčuli. Na svom ratnom pohodu je osvojio Ulcinj, Bar i Budvu. Sada se uputio prema gradu Korčuli. Korčulane je zahvatio smrtni strah. Ugledniji građani te knez grada, franjevci i dominikanci su pobjegli iz grada. Zavladao je strah i panika. U gradu je bilo svega oko 160 branitelja, a Uluz-Ali je doplovio pod grad sa dvadeset velikih brodova na kojima je bilo oko 2.000 momaka. U sveopćem strahu brzo se snašao arhiđakon Antun Rosanović. Organizirao je i rasporedio tih 160 branitelja, a sve one koji nisu mogli pomoći braniteljima pozvao je u crkvu pred Gospinu sliku da se neprestano mole. Jedan dio Turaka se iskrcao na otok i počeli su opsjedati grad. Ostali su sa brodova počeli tući grad. Izgledi za obranu grada bili su nikakvi. Branitelji su grad branili koliko su mogli, a ostali su cijelo vrijeme bili u crkvi i pred Gospinom slikom molili. Nada za spas je bivala sve manja. Najednom se dogodilo čudo. Arhiđakon Rosanović je kasnije zapisao: “Evo očita čuda: Odjednom se uzdigne sjeverni vjetar tako žestok, kakav se jedva običaje uzvitlati usred zime, u hladno doba. Neprijateljsko brodovlje stane žestinom tjerati pod gradske zidine. Prestrašeni neprijatelj, da im se ne bi galije natjerane na morske hridi razbile i da ih ne bi naši svojim oružjem smrvili, krajnjim naporom zaveslaju naprežući se, kako bi se od grada udaljili, te teškom mukom vesala jedva nadvladaše užas vjetra i morskih valova te krenuše na zapad.”. to se dogodilo na blagdan Velike Gospe 1571. godine. Turci s kopna nekako su se domogli svojih lađa, ukrcali su se i otplovili i više se nikad pod Korčulu nisu vratili. Gospina slika pred kojom su se molili i danas se čuva u korčulanskoj katedrali.

2) Perast u Boki Kotorskoj- 15. svibnja 1654. godine.

Pred Perastom je umjetni otočić koji su učinili Peraštani tako da su oko jedne hridi koja je virila iz mora nasipali kamenje. Na tom umjetnom otočiću su sazidali vrlo lijepu crkvu i kuću za svećenika. Na oltaru je jedna draga Gospina slika radi koje su otočić i napravili.

U doba turske najezde 15. svibnja 1654. godine i Perastu je zaprijetila opasnost. Sa otočića su Gospinu sliku prenijeli u župnu crkvu na kopnu, u samom Perastu. Već prije Turci su osvojili Herceg Novi i Risan. Na putu za Kotor trebalo je prije osvojiti Perast. Turci su se uputili brodovljem iz Herceg Novog, a drugi kopnom iz Risna. Kako su Peraštani bili poznati pomorci njihovi muževi i momci su bili na brodovima daleko od kuće. U mjestu se našlo svega 62 momka sposobna za borbu. Tog 15. svibnja 1654. godine pred Perastom što na brodovlju što kopnom iz Risna našlo se pet do sedam tisuća Turaka. Katastrofa je bila očita. Peraštani se nisu predali. Sve što je bilo sposobno za borbu ili pomagat borcima držalo je oružje u rukama, a tko nije bio sposoban za obranu bio je u crkvi pred Gospinom slikom, gdje se neprestano molilo. Bili su svjesni da im pomoć i spas može doći samo s neba. I došla je! Glavnog turskog vođu Mehmedagu Rizvanbegovića pogodilo je tane branitelja i pao je na zemlju mrtav. Kad su Turci vidjeli da im je vođa mrtav kao obezglavljeni dadoše se u bijeg odakle su i došli. Pobjeda Peraštana odjeknula je cijelom Europom, a sami Peraštani su pobjedu pripisivali ne sebi nego Gospinu zagovoru. Da čudo bude očitije nebo se pobrinulo tako da ni jedan branitelj nije poginuo. Samo su dvojica bila ranjena. Pobjedu im je došao čestitati sam hrvatski ban Petar Zrinski. Kad je doplovio u Perast kažu da ih je pozdravio riječima: “Došao junak k junacima”.

Stranica: 1 >> 2

na vrh