Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

->  List župe -> Broj 8 >>> Križari u župi Vid

 

Križari u Župi Vid 1946. godine

 

Po osvajanju vlasti, nakon rata 1945. godine, komunisti se brutalno obračunavaju sa neistomišljenicima. Kako bi učvrstili vlast, zatvaraju i pogubljuju sve simpatizere i bivše pripadnike postrojbi regularne vojske NDH i ostale koji ih ne podržavaju te svakog tko je imalo bio sumnjiv ili im se možda zamjerio na neki drugi način, bez obzira bili krivi ili ne. Dosta njih vraćalo se kući sa robije ili Križnog puta (poslije rata 1946.). Zbog odmazde komunista prema nekadašnjim suparnicima, neki su se skrivali po šumama i pećinama. U pojedinim područjima okupljli su se u skupine s namjerom da se bore protiv komunizma uz pomoć zapadnih saveznika. Neki su na kapama nosili križ te su ih zvali križari a neki i kamišarima i škriparima.

mučki ubijen - Klemo Markota

Da bi ih lakše okupili a potom i likvidirali, UDBA (zloglasna tajna komunistička služba) ubacuje svog čovjeka, pod drugim imenom Ivan Milas, negdje početkom ljeta 1946. godine, dok su pravog Milasa ubili partizani za vrijeme rata. Taj doušnik dobio je zadaću da se poveže sa određenim ljudima tzv. "nacionalistima" te da ih poziva i okuplja i evidentira kako bi ih potom lakše likvidirali. Pod motom "koji su za Hrvatsku" tzv. Milas je okupljao sve domoljubne i prave Hrvate.  Ostalima je govorio da dovedu sve istomišljenike. Govorio im je da će "doći s mora Englezi i drugi saveznici" a "od Mostara tisuće križara" te da će pobijediti komuniste. Ustvari je to bilo zavaravanje da bi tako prikupili one koji nisu za njih. Po unaprijed određenom zadatku, slao je pisma s pozivom određenim ljudima. Svi koji to nisu odmah prijavili vlasti, poslije su uhićeni a neki potom i ubijeni.

Nakon što je prikupio simpatizere, Milas je uspostavio bazu u našem blatu, prebacivši se sa jednom grupom 29.lipnja. Među tim križarima su bili mještani Vida, Pruda, Crnića, Gabele, Jerkovca, Novih Sela kao i veći broj Hercegovaca: iz okolnih mjesta Međugorja, Mostara, Čitluka, te drugih mjesta, koji su se zatekli blizu. Milas je sa sobom donio debelu crnu knjigu, u koju je zapisivao sve po imenima, koji su dolazili u blato kao i članove njihovih obitelji i simpatizere i suradnike. Godinama poslije, svi koji su bili zapisani u njoj imali su velikih problema sa dobivanjem putovnica, posla i slično jer su smatrani državnim neprijateljima. Tako je u narodu ostala poznata ta crna knjiga. Pretpostavljam da i sad negdje postoji ta crna knjiga.

Križari su se nalazili u gornjem blatu. Kod Vujinovića jaruge (danas jaruga Nede Vučića-Anđelka). Na mjestu zvanom bus imali su glavnu bazu, gdje su držali stražu a smješteni su bili pod malim šatorima. Drugu bazu imali su kod Virića u koju ide Jurišinova, Vučićeva i Špirićeva jaruga. Grupirani su bili u manjim skupinama kako bi bili manje uočljivi i bolje se mogli prehranjivati. Domaći križari u blatu nisu imali oružje, nešto oružja donijeli su Hercegovci koji su bježali iz sabirnog logora u Mostaru (Sjeverni logor). Tu su ih partizani dovodili na silu (mobilizirali ih), davali im svoje uniforme i naoružali za stražu. I to malo pušaka što su imali bile su stare puške. Naši domaći ljudi nisu imali čak ni bombu. Neki od pobijenih nisu čak ni boravili u blatu, već su pomagali u hrani i piću, kao Petar Ramić, Klemo Markota, Mate Vujinović, Marica Periš i drugi. Akcija je bila početkom rujna, po saznanjima, u noći 3/4. rujna 1946. godine. Planiranom akcijom uhvaćeni su u blatu svi križari  i njihovi suradnici, te su neki pobijeni na licu mjesta a drugi poslije, nakon što su zatvoreni i mučeni. Očevici kažu, da je na dan akcije, noću oko 23 sata, stigao pun vlak vojske kao i s kamionima (pretpostavlja se da ih je bilo više tisuća) te da su se iskrcali između Gabele i Metkovića

Bili su dobro opremljeni i naoružani mitraljezima, imali su gumene čamce i duge čizme na nogama za gaziti po blatu-močvari. Jedan dio je odatle stigao do Ćoše i uz Glibušu prema Vidu i Prudu s određenim razmakom vojnik od vojnika. Druga grupa je od Ćoše išla prema Galića kućama i dalje na Gabelu, kroz Slanu dragu i Crniće. Tako su napravili obruč oko cijelog gornjeg blata. Vojska nije nikome dozvolila kretanje tim dijelom. Jedan čovjek sa Jerkovca i Neđo Sušak iz Gabele nalazili su se kod Virića. Vojska je uhvatila Suška te ga počela tući i potom ubila dok je drugi uspio pobjeći sakrivši se u ševar te tijekom noći pobjeći. Poslije je uhvaćen i osuđen na robiju. Ante Šiljeg-Baćko pobjegao je Galića kućama te se tu htio sakriti kod jedne žene. Ona, kad ga je primjetila, pošla je prema vojsci (od straha ili s drugim namjerama ne znam). Kad je on vidio gdje ide, pobjegao je u blato prema Slanoj dragi. Vojska ga je stigla i ubila, kod Strimena, na mjestu zvanom Luka glavica. Zakopan je poslije, kod Glave velikog strimena u jednom jendeku. Taj čovjek koji ga je poslije sahranio ne zna gdje je sada to mjesto, jer se zemlje više ne rade i urasle su u blato. Mate Soldo ubijen je kod Šiljegovih kuća, blizu današnje Galine kuće. Vojnici su po njemu gazili i tukli ga, te su ga mrtva donijeli kod kuće Ede Šiljega.

Domaćinima je tada jedan jugo-oficir rekao "Zakopajte tu mrcinu, ako vam neće smrditi, ne morate ga zakopati". Tada su ga odnijeli na Guvnicu kod današnje trafo-stanice i tu zakopali. Kad se je gradila trafo-stanica (70-ih) Šiljeg je radnicima rekao da pomjere malo stanicu jer je tu grob, što su i učinili. Poslije mu se brat Jozo po okolnim mjestima raspitivao za grob. Kad je saznao gdje je, ekshumirao mu je kosti i odnio ih u svoje mjesto i dostojno ga sahranio u listopadu 1997. godine. Peru Zubca iz Crnića uhvatila je vojska u kući. Odveli su ga potom prema Slanoj dragi i ubili. Njegovi su ga poslije pronašli i zakopali u blizini. Oko 1970.-ih sin Ilija ekshumirao je tijelo i dostojno ga sahranio na groblju.

Rano ujutro u 4 sata i 30 minuta vojska je došla pred kuću Kleme Markote. Tu u očevoj kući uhvatili su ga i poveli prema kući Mate Vujinovića i kojeg su također uhvatili. U isto vrijeme uhvaćen je i Petar Ramić-Češo u svojoj kući na Glibuši. Sve zarobljene potom su odveli u staru kuću Petra Ramića (na mjestu današnje gostione Đuđa&Mate). Tu je tog Milasa sa drugim oficirima fotografirao tadašnji fotograf. Ako netko posjeduje te fotografije, bilo bi dobro da se prikažu kao autentični dokumenti budućih istraživanja. Dio zarobljenika odatle su odveli u zatvor a ostale, unaprijed određene za pogubljenje odveli su u kuću Stanka Šiljega na Glibuši. Tu su ih potom okrutno mučili. Krici tih mučenika daleko su se čuli. Većina je potom streljana na vrh Glibuše kod Ćoše na njivicama.

Po nekim saznanjima, Klemu Markotu i Matu Vujinovića polili su benzinom i potom žive zapalili kod starih Galića kuća u Gabeli polju, pritom je jedan rekao: "Sad Klemo prošeći". Za njihov grob se ni danas ne zna. Danima poslije mrtve su pronalazili na raznim mjestima te ih ukopavali na mjestu pronalaska jer vlast nije dozvolila da se ukopaju u mjesna groblja. Petar Ramić, Marica Periš i Ante Šiljeg, Filipa tako su ukopani na Njivicama. Poslije su ekshumirani i sahranjeni na groblju u Metkoviću 1996. godine. Ilija Volarević-Čovo iz Pruda uspio se sakriti tijekom akcije u blatu. Poslije se predao. Vlast ga je osudila na smrt i strijeljan je 1947. godine u Trogiru. Iza sebe je ostavio ženu i sedmero djece. Klemo Markota ubijen je u dobi od 32 godine. Iza sebe je ostavio ženu i tri male curice. Nedugo potom žena mu se od tuge razboljela i umrla kao i dvoje djece. Treće dijete odraslo je u domu i danas je živo.

Ovo je samo kraći dio opisa tih tragičnih događaja, prilagođen za objavljivanje u listu. Popis pobijenih:

1.      Klemo Markota, Jurin, rođen 1914. g. u Vidu, u ratu bio domobran

2.      Mate Vujinović, Jakova, rođen 1880. g. u Vidu,

3.      Petar Ramić-Češo, Andrije, rođen 1885. g. u Vidu

4.      Marica Periš, žena Ante, rođena u Metkoviću,

5.      Nedo Jerković, Filipa, rođen 1929. g. u Borovcima

6.      Ante Šiljeg-Baćko, Petra, rođen 1927. g. Nova Sela, civil

7.      Ante Šiljeg, Filipa, rođen 1925. g. u Novim Selima, u ratu bio domobran

8.      Mate Rastočić, Ivana, rođen 1925. g. u Novim Selima, u ratu bio domobran

9.      Mate Soldo, rođen 1920. g., Vionica-kod Međugorja

10.  Pero Zubac, Ivana,  rođen 1905. g., Crnići

11.  Neđo Sušak, Gabela

12.  Miličević (ne znam ime), Gabela

13.  Marko Glavinić, Dretelj

14.  Stanko Jakić, Crnići, ubijen poslije u zatvoru u Sarajevu

15.  Ilija Volarević-Čovo, Marka, rođen 1901. g. u Prudu, osuđen i strijeljan 1947. g. u Trogiru

 

Ovo je samo dio ubijenih, koji su poznati po imenu, a ubijen je i nepoznat broj drugih, uglavnom iz Hercegovine za koje ne znam identitet a sahranjivani su na mjestima pronalaska u blatu. Isto tako, presudom od 28. 12. 1946. godine 21 osoba, uhićena isti dan ili poslije,  osuđena je na robiju u trajanju od 1 do 12 godina uz gubitak građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine.

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o navedenim događajima da mi se jave kako bi upotpunili događanja iz tog vremena koja ne smiju ostati zaboravljena zbog uspomene na te mučenike koji su dali svoj život za Hrvatsku.

 

Žarko Markota, 2001. godine.

 


na vrh

 

 

SADRŽAJ

Don Stanko Vrnoga:

Uvodna riječ

 Dr. don Slavko Kovačić:

Stanje duša u Vidu

Don Stanko Vrnoga:

Statistika župe

Željko Volarević-Špirić:

Dvi-tri crtice iz starije prošlosti

Vidak Taslak:

Moj Križni put

Jakov Vučić:

Prisjećanja na II svjetski rat

S.V.:

Tadini doživljaji

Žarko Markota:

Križari u župi Vid 1946. godine

Don Stanko Vrnoga:

Iz života naše župe

Ante Vučić:

Održan 12. memorijalni turnir

Don Nediljko Kešina:

Srebrena misa don Nediljka Kešine

Izišao zbornik radova

Danijela Vidović i Milka Vučić:

KUD Metković

Pava Begić:

Mališani sportskog duha

Ivana Volarević:

Zlatni pir

Izložba kipova iz Narone u Splitu

Jakov vučić:

Predstavljanje knjige

S.V.:

Sveti Josip

 

Don Ante Vojnović i S.V.

Otajstva rasta

S.M.Natanaela od Malog Isusa:

Misije u Bugarskoj

S.V.:

Kako majka oženi sina

Ante Pejar:

Vidom uzduž i poprijeko

Iva Marušić:

Eko vapaj

Danijela Marević:

Bog me stvorio

Ana Klobučić:

Isus