Vid - Prud - Dragovija - Podgrede - Ograđ

-> List župe -> broj 2 >>> Kula don Bariše Ereša...3/3

Do 1836. imamo važno uporište:

Natpisi koji su neposredno ispod natpisa i to u vodoravnom nizu, dakle u razini drugog kata kuće, su kopije natpisa koje je Ereš poslao u Zadar. Logično je pretpostaviti da ih je Ereš napravio prije nego je originale poslao u Zadar a nakon raspisivanja proglasa za Zadar, dakle 1832., odnosno, najkasnije 1833. Iz toga bi proizlazilo da su oni postavljeni na ovu visinu tek tada, dakle, 7 godina nakon što je kuća bila sagrađena, tj. da je drugi kat bio nadodan. Bez obzira na naš raniji zaključak o neopažanju vjerodostojnih arhitektonskih elemenata koji bi neosporno ukazivali na dvije faze gradnje, ovu činjenicu moramo uzeti u obzir. Pogledajmo, koji su drugi natpisi u tom nizu. U slijedu od lijeva na desno, nakon tri kopije natpisa koji su poslani u Zadar, dolazi natpis koji je kopija natpisa iz Humca, natpis koji je kopija, najvjerojatnije jednog natpisa iz Humca, potom natpis koji je original, natpis koji je kopija natpisa iz Humca, te natpis koji je original. U istoj razini, u slijedu na sjevernom zidu nalazi se poredano 9 natpisa od kojih je onaj drugi kopija natpisa koji je poslan u Zadar (prvi je kopija jednog natpisa iz Humca, kojemu se izgubio trag). Imajući u vidu ovakav smještaj natpisa dolazimo do zaključka kako je Kula bila očito dugo građena, kao i sam život Bariše Ereša. Sve je bilo u slijedu. Na istočnom zidu se može nazrijeti linija koja bi ukazivala na zakrovljenje nad prvim katom ali, kako smo istaknuli, takvih linija nema na drugim zidovima. Zato je teško pouzdano odgovoriti na pitanje, je li Kula bila zakrovljena ili je bila u gradnji i, možda, pod nekim privremenim krovištem. U oba slučaja, očito je njezin najviši dio bio kompletiran 1833. Tada je kod Ereša u cijelosti sazrio projekt epigrafičkog muzeja. Na sjevernoj, naime, strani i nema natpisa ispod ovog niza u visini, dok su na istočnom pročelju, u donjem dijelu - prizemlja i prvog kata - zapravo samo dva relevantna natpisa vjerojatno ugrađena 1825., dakle, vjerojatno prije 1833.: na desno od ulaza. Ostala četiri natpisa mogu imati vjerodostojno objašnjenje da su ili neznatni ulomci originala, pa kao takvi nisu bili interesantni Erešu te je takav primjerak upotrebio kao obični građevni element - doprozornik (što je moguće i u slučaju natpisa koji je kao sekundarna upotreba bio uzidan u kameni luk nad prolazom u prizemlju Kule prema jugu) ili su kopije koje je Ereš mogao uklesati na već ugrađene kamene u prizemlju kuće, nakon poziva za Zadar. Naime, dovratnici nose natpise od kojih je jedan kopija natpisa koji je poslan u Zadar, ali se originalu izgubio trag, te drugi koji je opet Erešova kopija jednog natpisa.

U tom kontekstu, ponovno moramo razmotriti nije li natpis don Bariše Ereša uklesan nakon postavljanja kopija natpisa koji su poslani u Zadar; s takvim tumačenjem vratili bismo se na interpretaciju o 1835. godini, dakle, na našu 2. mogućnost. Mislimo i nadalje da to nije bilo tada, te da će prevagnuti elementi koje ćemo niže elaborirati. Međutim, nesumnjiv je udio zadarskog poziva u oblikovanju Erešova epigrafičkog muzeja: on dobiva svoje konačne obrise s 1833. godinom.

Nakon 1836. imamo dva važna uporišta:

Prvo je što je, kako smo već spomenuli, u svojevrsnom takmičenju, nedaleko sagrađena druga visoka zgrada - kuća Romić - na tri kata. Očito u želji da se parira Erešu, kad se već to nije učinilo ugradbom latinskih natpisa, otišlo se u visinu, te se htjelo to i manifestirati uklesavanjem godine 1837. na kamenu, na vrhu kuće. Činjenica je, da kuće Romić, ne samo po oznaci ove godine, već i zbog nepostojanja u katastru iz 1836., nije bilo do ove godine, dakle, ona je u zaostatku od 12 godina u odnosu na Kulu Ereš ili makar 4-5 godina, ako se uzme u obzir gornji zaključak o podizanju natpisa istom nakon 1832., godine proglasa za zadarski muzej. Stavljajući oznaku godine visoko na kući, možda je Romić htio oponašati Ereša, koji je to već imao, ako je točna naša gornja, ali zbog metodoloških razloga odbačena, mogućnost (3). Ili je, pak, on otvorio jednu novu propagandu, koju će tek kasnije, za vječna vremena iskoristiti i Ereš. Naime, kamen na koji je uklesan naš natpis je sasvim dobro mogao biti ugrađen u kulu kao građevni kamen a ne kao natpis, te je istom kasnije na nj mogao biti uklesan natpis; takvi kameni su vidljivi sa svih strana na uglovima Kule, te je očit sustav građenja s takvim masivnim izduženim kamenima koji na neki način uokviruju Kulu. Upravo ugradnja takvih kamena u sva četiri ugla Kule, od samog njezinog prizemlja pa prema vrhu, i to u jednoj blago savijenoj liniji koja je odavala izvornu namjeru svog graditelja da sagradi vrlo visoku zgradu, te da takvom konstrukcijom izbjegne bilo kakve kasnije statičke probleme, uvjerava nas nedvosmisleno o 1825. započetom projektu koji je imao svoj sasvim sagledivi cilj. Ako je Romić oponašao Ereša, što je moguće, to bi osnažilo našu gornju mogućnost o godini 1825. kao godini koja se podrazumijeva na našem natpisu. Međutim, udaljenost od te godine i okolnost da se radi o drugim brojevima (arapskim umjesto rimskih) umanjuje, čini nam se, realnost ove pretpostavke. Stoga bismo radije zaključili da u ovome Romić nije oponašao Ereša.

Drugo je važno uporište Wilkinsonova knjiga, objavljena 1848. Prethodno objavljeno djelo F. Lanze, 1842., nije relevantno za ovaj argument, budući da on, očito namjerno, ne spominje sve natpise, a niti spominje da su ugrađeni u Kulu Ereš, pa čak ni one koji su u sjevernoj zgradi i koji su zastalno bili ugrađeni prije katastra 1836. Za samo jedan od tih natpisa Lanza navodi da je u kući Ereš, ali ne spominje da je ugrađen. Očito je u tome prevladao njegov negativan stav prema takvom načinu čuvanja spomenika. Wilkinson, pak, pomnjivo kopira sve natpise i ističe način čuvanja, kako smo već naveli, ugradbom u zidove Erešova zdanja. Mimoišao je svega par neznatnih komada koji su se slabo vidjeli, napravio je svega jednu bitnu grešku, te stoga možemo njegov opis držati vjerodostojnim. Ako s tim premisama konstatiramo da Wilkinson nije zabilježio nijedan natpis od onih koji su ugrađeni u južnu Erešovu zgradu (drugu dogradnju), onda je očito da ona tada nije postojala.

Dakle, temeljem toga zaključujemo kako ju je Ereš sagradio nakon 1848. Tada se približio i njegov jubilej - 35 godina župnikovanjađ u Vidu. Osjećao je da je svoj projekt završio. Počeo je 1825. s onim svojim prvim kurzivnim natpisom na nadvratniku tadašnje kuće i sada je osjećao da je dovršio djelo. Kako su se nalazili novi natpisi i kako je imao materijalne mogućnosti, dogradio je dva južna aneksa, međusobno potpuno sukladna. Svi su natpisi koje je Ereš ugrađivao ili isklesao bili vidljivi izvani u trenutku kad su bili postavljeni, neki će samo ostati "unutra" kako su nastajale dogradnje. Nakon što je dogradio drugi aneks, koji preko onih muških torza izravno korespondira s prvim, pošto je osjetio teret godina i budući da je, možda, htio na svoj način odgovoriti kući Romić, Ereš odlučuje na najvišem slobodnom bloku u Kuli uklesati urbi et orbi, sada kapitalom, ali hrvatskim tekstom i rimskim brojevima, da je dovršio djelo. Bila je godina 1851. Možda proljeće. Tako je, po našem mišljenju nastao natpis koji ovdje tumačimo. Zato ga, premda je bio monumentalan, Wilkinson nije registrirao 1848., doduše, bio je na hrvatskom, ali vjerojatno bi on bio zapisao takvu neobičnost; uostalom njegov dojam mogao je i varati, oblikom svojih slova podsjećao je na pravi rimski natpis ili makar kopije rimskih kakve je izrađivao Ereš. Nakon 1836., kada je krenuo u izgradnju prvog južnog aneksa, više mu nisu trebale kopije, bio je afirmiran njegov epigrafički muzej, sada je skupljao originale i bilo je dovoljno da ih ugradi. Stoga je ovaj natpis, nakon dugo vremena, bio jedan Erešov uklesani natpis. Vjerojatno je bila podignuta neka skela i netko je za Ereša uklesao slova. Sudbina je htjela da to doista bude posljednji glas Bariše Ereša. Nekoliko mjeseci nakon toga don Bariša je preminuo.

Stranica: 1 - 2 << 3

Dr. Emilio Marin

na vrh